"I ja idem na posao" naziv je projekta koji je pružio priliku osobama sa Downovim sindromom da se zaposle i pokažu društvu koliko mogu biti korisni. Njih devetoro je u proteklom periodu radilo u šest različitih kompanija, a rezultati njihovog rada predstavljeni su danas u Sarajevu.
Emina Tarić je dvadesetčetverogodišnja djevojka sa Downovim sindromom i jedna od rijetkih koja je poslije završene osnovne i srednje škole radila. Kaže, bilo je to kratko, ali lijepo. I njoj korisno.
“Naravno da volim da radim. To mi je najveća radost. Radila sam u jednom hotelu, radila sam pospremanje, polirala suđe, posteljinu promijenila i tako to”, kaže Tarić.
Ovom djevojkom su se tada svi ponosili – od asistentice koja joj je pomogla da pronađe prvi posao, do roditelja koji su je na njega i ispraćali.
“Roditelji su rekli da su sretni sa mnom što sam pronašla posao i zahvalili su mi se”, otkriva Tarić.
Međutim, sreća je kratko trajala. Ona je danas ponovo nezaposlena iako spada u red onih koji su radno sposobni. Upravo takve osobe sa Downovim sindromom dio su statistike koja ne postoji u Bosni i Hercegovini. U BiH postoji čitav niz zakonskih odredbi kojima se garantuju prava osobama sa invaliditetom – ali samo u teoriji.
“Kršenja prava osoba sa invaliditetom u BiH je u svim oblastima. Pravo na rad je nešto kada su u pitanju osobe sa Down sindromom je nešto što je posebno na margini. To je nešto čemu se, oni koji bi trebali, ne posvećuju dovoljno. To i dokazuje i vrlo mali broj mladih sa Down sindromom na tržištu rada što je naš cilj. Dakle, otvoreno tržište uz podršku svakako je model koji bi najbolje odgovorio na potrebu mladih sa Down sindromom”, ističe Sevdija Kujović, predsjednica Udruženja “Život sa Down sindromom u FBiH”.
Rezultati projekta “I ja idem na posao” pokazali su kako je uz podršku asistenata devet osoba sa Downovim sindromom odradilo na stotine radnih sati u poslovnim jedinicama tek šest društveno-odgovornih kompanija. Poslije projekta, njih devetoro dočekao je kolaps bosanskohercegovačkog sistema i spisak zaposlenih osoba koje, jedva da se mogu nabrojati prstima jedne ruke. Zbog toga njihovi roditelji imaju sve manja očekivanja, jer podrške od države skoro da i nema.
“Čovjek zavisi sve od toga koliko očekujete. Nedovoljno. Nije baš da nije nikako, ali je nedovoljno. Trebalo bi još poraditi po situacijama za uključivanje ili integraciju u društvo barem u neke normalne tokove, koliko se može…”, kaže Senada Jusufbegović, majka momka sa Downovim sindromom.
A može se! Barem ako je suditi po pozitivnim primjerima zaposlenja osoba sa Downovim sindromom u Bihaću i Mostaru. Potrebno je, zaključili su u Udruženju “Život sa Down sindromom” samo više podrške, posvećenosti i istrajnosti kako bi se društvo osvijestilo, a tržište rada još više otvorilo za sve članove društva.
