Ako iz vlastite prošlosti nismo naučili da danas moramo kao država pomagati jedni drugima, ali i ljudima koji prolaze kroz slične nesreće kao mi prije četrvt vijeka, onda teško možemo očekivati da ovde naša budućnost ne bude ponavljanje tamnih strana naše prošlosti, napisao je Zlatko Lagumdžija u blogu na Fondaciji Društva zajedničkih vrijednosti.

Njegov blog prenosimo u cijelosti.

Odnos prema migrantima odredjuje kakvi smo ljudi, država i društvo.

Sa tugom zbog migranata koji preko naše zemlje bježe od zla, koje ih je otjeralo iz domova; sa nevjericom kakvi ljudi i društvo postajemo; sa gnjevom i prezirom prema ljudima koji ovu nesreću izbjeglica i jad naše političke scene koriste u besprizornoj predizbornoj kampanji, glumeći velike državnike a ponašajući se kao jeftine varalice – čast malobrojnim hrabrim izuzecima – ne mogu da se ne vratim u vrijeme mog prvog susreta sa izbjegličkom nesrećom u ljeto 1992. godine.

Nakon pregovora sa UNHCR-om iz opkoljenog Sarajeva, u ime Vlade Republike Bosne i Hercegovine, posjetio sam školu sa sportskim objektima u Jablanici , pretvorenu u izbjeglički zbijeg hiljada porodica uglavnom iz Krajine i Srednje Bosne. U susretu sa ljudima koji su glavu spasili bjegom iz svojih domova, na najgrublji način sam shvatio da kada izbjegneš granate, klanje i ubijanje, slijede ti ništa lakši dani ako osjetiš da si ostavljen i da su oko tebe neljudi koji samo gledaju kako da te se riješe.

Autobusi na putu za Salakovac, puni ljudske nesreće kakvu smo i sami proživljavali, pokazali su sav jad i čemer naše političke scene. Ovo pišem kao glas čovjeka koji vjeruje da smo bolji ljudi od ovoga što pokazuju oni koji nas danas vode.

Ovo je moj poziv politici, vlasti i opoziciji, da pokažu da smo nešto naučili iz vlastite nesreće te da na pomaganju drugima i sami budemo bolji ljudi. Samo tako , u nekim boljim i težim vremenima pred nama, možemo pomoći i sebi samima.

Ovo je moj poziv svakome, bez obzira čime se bavi i gdje u ovoj zemlji živi, da natjeramo ljude u koji nas vode , da prestanu biti političari koji brinu o svojim narednim izbornim rezultatima i budu državnici koji brinu o našoj zajedničkoj budućnosti.

Ne čini drugom ono što ne želiš da čine tebi – kaže „Zlatno pravilo“ svake velike religije.

Još veći grijeh činimo kada činimo drugima ono što smo na vlastitoj koži osjetili kao nepravdu i zločin.

Gledam izvještaje i reakcije, ljudi i neljudi, ozbiljnih državnika i jeftinih političara, povodom današnjeg sramotnog, nepravednog, protivustavnog i medjunarodnom pravu suprotstavljenog ponašanja prema nepuni 300 migranata – nesretnika, ljudi u kakve je spadalo skoro pola stanovnika naše države prije četvrt stoljeća.

Nije prošlo ni deset dana od obilježavanja dana pobjede protiv fašizma , proteklog u utrkivanju u veliki riječima lažnih promicatelja evropskih vrijednosti i populističkih antifašista, koji su to spremni biti samo na riječima, a danas bježe u mišje rupe kada se takva borba od njih očekuje na djelu.

Na ovih nekoliko stotina ili hiljada ljudi, broj ne mjenja prirodu (ne)ljudskog ponašanja, jasno se vidi koliko je lažna briga samoproklamovanih vođa Srba, Hrvata, Bošnjaka i građana, za svoj narod i građane koji su prošli ono kroz šta danas prolaze ljudi iz izbjegličkog smještaja u Salakovcu te iz sličnih zbjegova po Bosni i Hercegovini.

Na putu do Salakovca se vidjelo koje su varalice lideri koji se svojim (ne)ponašanjem otkrivaju kao samozvani evropejci i lažni borci za gradjansko društvo i državu.

Da bi se ponašao državnički ne moraš biti vlast, kao što biti opozicija ne znači da se ne moraš ponašati državnički u vremenu velikih izazova. Danas je to vrijeme. Državničko ponašanje je osobina danas rijetkih državnika, ali ne i političara kakvih je prepuna naša današnjica. I to više nema veze s tim da li se bavite politikom za platu ili ne, da li ste vlast ili ne. To ima veze s tim da li jeste ili niste neko ko zna, hoće i smije da se bori za svoj stav i vrijednosti koje želi dijeliti sa drugima.

Pred nama su izbori u kojima nemam namjeru niti ću biti na bilo kojoj kandidatskoj listi. Moje ljevičarsko političko opredjeljenje i odnos prema državi su poznati i nepromjenjeni. Ovaj put ne zastupam nikoga drugoga osim sebe, svoju savjest i razum. Baš zato pozivam sve, kao što ću učiniti i sam, da glasamo za one ljude, sa imenom i prezimenom, za koje vjerujemo da su u ova teška vremena spremni raditi i živjeti vrijednosti koje dijelimo, a ne samo širiti šuplju priču za koju misle da je ljudi žele čuti.

Papagajsko ponavljanje malih ili uvećanih lidera da se bore za prava jednog, svog, naroda ili za državu svih gradjana, polako postaje samo dokaz o drugorazrednim kapacitetima ljudi kojih se treba pod hitno riješavati.

Ovo je vrijeme koje traži prvorazredne lidere – vrijeme kada ljudima treba hrabro, mudro i jasno reći ono što moraju, a ne samo ono što žele čuti.

Brana fašizmu i ubijanju nade nije ni policija ni populizam – jedina odbrana od takvog zla je strpljiva, uporna, neprestana borba protiv ljutnje, mržnje i straha od drugih i drugačijih kroz izgradnju društva zajedničkih vrijednosti. Održivi mir, sigurnost i razvoj nisu mogući tako što ćemo ograditi se i ostaviti bez dostojanstva unesrećene ljude.

Na autobusima za Salakovac se vidi da li i koliko smo u stanju da pobijedimo fašizam u drugima, ali prije svega u sebi samima. Borba za dostojanstvo ljudi u autobusima za Salakovac je borba za to kakvo društvo i ljudi ćemo biti i pokazati našoj djeci budućnost koju im nudimo.

Vjerujem da je upravo naša spremnost da budemo bolji ljudi, država i društvo, pravi test svih nas da u skladu sa Ustavom, zakonima, medjunarodnim pravom, evropskim i principima društva zajedničkih vrijednosti opstanemo i tako budemo na pravoj strani istorije.

Ako je neko na autobusima za Salakovac i testirao „državni udar“ ili neke druge antiustavne planove, onda je došlo vrijeme da odgovara pred nadležnim sudovima. To svakako nisu policajci koji su zaustavili kolonu. To svakako jesu oni koji su im dali službenu naredbu, ali još više to su oni koji su im dali politički nalog koristeći državne funkcije i praveći paradržavne strukture. Takvim lažnim državnicima i za slična djela se već presudilo u Hagu, tako da ne vidim razloga da se sa ovom „lakom konjicom“ ne završi pred ovdašnjim sudovima.

Na tome se testira da li i kakva država ćemo biti.

Ali državničko ponašanje će se testirati na tome kako se i vlast i opozicija ponaša prema ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji kao i mnogi od nas i to ne tako davno. Sve to zajedno će pokazati kakvi smo ljudi, svako od nas, kao i kavo smo društvo, svi mi zajedno.

Za kraj podsjećanje na još jednu ličnu priču od prije par godina.

Nakon skupa o novoj generaciji lidera Arapskog svijeta u Amanu i druženja sa impresivnim mladim ljudima od Maroka, preko Egipta i Palestine do Jordana, zamolio sam domaćine da odem do granice sa Sirijom i posjetim Zatari – najveći izbjeglički kamp u tom dijelu svijeta.

Dočekao me je komandant, pukovnik Jordanske policije, sa dobrodošlicom i riječima „Kako ste, šta ima u Mostaru, u Bosni?“. To je bio dio onoga što je naučio devedesetih godina u okviru UN Misije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Zatari je grad od 30 hiljada kontejnera u kojem sedam godina nakon prvog šatora danas živi 80.000 i kroz koji je do sada „prošlo“ skoro pola miliona izbjeglica. Skoro dvije trećine „stanovnika“ Zatarija je mladje od 24 godine a svaki peti nema ni pet godina. Svakom petom domaćinstvu žena je „glava“ porodice. Pored škola, obdaništa i bolnica tu je preko 3000 (ne)legalnih radnji i firmi.

Jordan, siromašna zemlja, bez nafte i dovoljno vode, sa 10 miliona stanovnika, je danas dom za oko 2 miliona novih izbjeglica nakon skoro zaboravljenih 2 miliona Palestinaca ,koji se vode u posebnoj evidenciji pored 65 miliona izbjegllica širom svijeta.

Danas, ubijeni u Palestini; Palestinci podijeljeni izmedju sebe i ogradjeni zidovima na Zapadnoj Obali i Gazi; Jordan u kojem danas ima migranata koji je uporediv sa milonom ljudi koji bi preplavili našu zemlju, koji se uprkos tome dostojanstveno bori za svoju budućnost i pomaže drugima; Zatari kao simbol borbe da se pomogne unesrećenim ljudima u nepravednom svijetu; sve to mogu biti uporedive lekcije iz kojih danas moramo i sami nešto naučiti da ne bi ponovo učili na sličnoj vlastitoj nesreći i zločinu.

Danas , na svakom dijelu naše zemlje, zajedno, pomagati migrantima koji će svoj put nalaziti, kao voda, dolaziti i prolaziti, nije samo borba za vlastitu savjest i dostojanstvo. Pomaganje ljudima kao onima u autobusima za Salakovac je i pomoć nama samima da mnogi od nas završe u Zatari kampovima na tlu Evrope i u vlastitoj zemlji.

Ako iz vlastite prošlosti nismo naučili da danas moramo kao država pomagati jedni drugima, ali i ljudima koji prolaze kroz slične nesreće kao mi prije četrvt vijeka, onda teško možemo očekivati da ovde naša budućnost ne bude ponavljanje tamnih strana naše prošlosti.

Da se ne ponovi. Nikada. Nikome.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.