Direktor Uredničkog kolegija N1 i ratni reporter CNN-a koji je izvještavao iz Mostara Brent Sadler sinoć je dobio nagradu "Mostar Peace Connection", na tradicionalnoj manifestaciji "Mostar ne zaboravlja prijatelje".

Tokom dodjele nagrade obratio se prisutnima. Njegov govor prenosimo u cijelosti:

“Jako dugo vremena je prošlo od moje zadnje posjete Mostaru, tačnije, sljedeći mjesec će biti dvadeset i pet godina. Da bih prikazao kako je bilo biti novinar koji je došao do Mostara, ispričat ću vam jednu anegdotu.

Ja sam tada pokušavao preko Prenja na konju nekako se probiti i doći do Mostara, a pokušavali smo se skupa sa nekim kolegama probiti kroz linije HVO-a. Toga dana smo uspjeli ući u Istočni Mostar, nismo prešli preko Starog mosta jer je to bilo previše opasno. Prešli smo preko pontonskog mosta pod granatama i snajperima. Situacija u Mostaru je tada bila užasna. Grad je bio na koljenima. Bolnica, ako se to moglo nazvati bolnicom bila je prepuna žrtava. Tu sam u jednoj maloj prostoriji, u jednoj mračnoj prostoriji, pokrivenu na krevetu čaršafom koji je bio sav krvav, vidio jednu malu djevojčicu, desetogodišnju Selmu Handžar. Imala je povrede od gelera po licu, ruka joj je bila amputirana bez anestezije. U toku dana u javljanju za CNN rekao sam da Selma Handžar vjerovatno neće preživjeti. Dvadeset pet godina sam se bojao da se ono najgore desilo sa Selmom. Bojao sam se da je ona postala još samo jedna žrtva. Prošle godine su novinari televizije N1 pravili jednu priču o Mostaru i ja sam njih pitao, da li postoji ikakav način da se otkrije, da znam šta se desilo sa Selmom. Preko društvenih mreža se vrlo brzo saznalo i ja sam pitao novinarku Iku Ferrer Gotić šta se desilo sa Selmom. Njen odgovor je ovog surovog ratnog izvještača natjerao da plače. Bio sam preplavljen emocijama i šokiran time a sada ću vam reći zašto;

Selma je preživjela. Ovaj put smo imali dobre vijesti. Selma je udata za jednog bivšeg američkog vojnika i živi u San Joseu u SAD-u. Tri sedmice prije nego što smo se ponovo vidjeli, ona je rodila sina, a već je imala kćerku. Selma je sada bila gospođa Mercedes i željela je da se ponovo sretnemo. Taj intervju je za mene bio vrlo emotivno iscrpljujući ne znam kako sam ga preživio. Ona mi je u tome intervju uživo rekla – mi moramo krenuti naprijed – i objasnila je – da mi kao porodica nismo krenuli naprijed i okrenuli se budućnosti, ne bismo mogli da postignemo ono što smo postigli.

Rekla je, dok je njena majka sjedila pored nje – ne možemo zaboraviti šta se desilo u Mostaru. Svaki dan kada se pogledam u ogledalo, ja se sjetim šta sam doživjela, izgubila sam i ruku zbog onoga što se dešavalo u Mostaru. Međutim, poenta ove priče je u tome što mi je Selma rekla da je za njihovo okretanje budućnosti i za prevazilaženje prošlosti ključno bilo pomirenje i istinsko razumijevanje šta ta riječ znači.

Ja kao ratni reporter koji je izvještavao iz podijeljenih društava, uništenih ekonomija i vrlo teških situacija znam da je nekim ljudima vrlo teško da shvate ulogu pomirenja a to je potvrdio i gospodin Agius, ali mislim da Selmina priča može poslužiti kao ohrabrenje. Ona je žrtva rata koja se sa puno hrabrosti i puno emocija nosi sa posljedicama. Zbog toga je ljudima puno teže ignorisati njen poziv na pomirenje i mir. Zato na kraju želim zahvaliti Selmi, a njena priča od prije dvadeset i pet godina je ono što me dovelo ovdje.”