Pred Sudom Bosne i Hercegovine počelo je suđenje Radomiru Šušnjaru za zločine u višegradskoj Pionirskoj ulici 1992. godine. Tužilaštvo ga tereti za ratni zločin protiv civilnog bošnjačkog stanovništva, za pljačkanje, prisilno zatvaranje i spaljivanje desetina žena, djece i staraca.

Za vrijeme čitanja optužnice, sudnicom su odjekivala imena žrtava.

“Sadeta Kurspahić, starosti 18 godina i njena neimenovana kćerka starosti dva dana, čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni”, pročitao je iz optužnice tužilac Seid Marušić.

Upitan da li je razumio optužnicu, Šušnjar je odgovorio: “Jesam razumio, ali ja nisam taj”.

“Znate, svaki ratni zločinac negira da je to uradio, i da je njegov identitet zamijenjen s nekim drugim”, tvrdi Bakira Hasečić predsjednica udruženja “Žena-žrtva rata”.

U nastavku suđenja svjedočit će tek nekolicina preživjelih. Imena im danas nisu pročitana u sudnici, jer već godinama žive zaštićenim identitetom.

No, Bakira Hasečić se ne krije. I svjedočit će. Spremna je kaže – jer žrtve dugo čekaju ovaj trenutak. Pokazuje slike sretnih porodica zabilježene prije tridesetak godina – potom i slike grobnica u kojima su njihovi ostaci pronađeni. Jasno se sjeća tragedije.

“Žao mi je što ne mogu pratiti ovo suđenje jer ću i sama biti svjedok u ovom predmetu jer sam davala prvu pomoć jednoj od preživjelih, žrtava, gdje sam joj iz ruke crve vadila da ne pričam, da se ne podsjećam kakva je žrtva izgledala i njenih riječi sve je izgorjelo. Ne zna je li joj sin preživio, ne zna da li su joj drugi srodnici preživjeli, samo je govorila vatra gori, liže do neba. Grozno je to bilo, bila je u jednoj potkošulji, čarapama koje su bile natopljene krvlju”, kaže Hasečić.

U optužnici se navodi da je Radomir Šušnjar, 14. juna ‘92. ili približno tom datumu, s Milanom i Sredojem Lukićem, učestvovao u vrijeđanju, pljačkanju civila iz sela Koritnik, nakon čega su im naredili da u koloni krenu prema kući Adema Omeragića. Šušnjar je po ulasku zarobljenih, zaključao vrata:

“Da bi potom Milan Lukić u prostoriju ubacio zapaljivu eksplozivnu napravu izazvavši na taj način požar koji je zahvatio tepih, namještaj i civile, nakon čega je Radomir Šušnjar u tu prostoriju ubacio ručnu bombu i svi su istovremeno iz automatskog oružja pucali po kući kako bi spriječili civile da pobjegnu”, piše u optužnici.

Među ubijenima su brojni članovi uže i šire porodice Rame Kurspahića. On je preživio. A 26 godina nakon, živi i sjećanje.

“Ovdje sam izgubio oca, majku, troje djece od brata, snahu i još puno familije. Ovdje su svi stradali ja nemam mezara ni od djeda, ni pradjeda, ni oca. Ovdje sam molio da mi neko kaže gdje su kosti da ih ukopam dok sam živ, niko neće da kaže, niko od poznanika, prijatelja što žive tu, niko”, priča Kurspahić.

Uhapšen 2014. godine, Radomir Šušnjar tek nedavno je iz Francuske izručen BiH. Njegova odbrana tvrdi da nije bježao da bi se sakrio od krivičnog progona, jer nije znao da je protiv njega podignuta optužnica. Prošle godine tražio je da se ubrza postupak ekstradicije. Danas, odbrana ne želi ulaziti u detalje o tome kako namjeravaju dokazivati nevinost.

“Ono što mu se stavlja na teret jeste ratni zločin protiv civilnog stanovništva po starom zakonu, po KZ SFRJ član 142. to je ono što mu se optužnicom stavlja na teret. Kao što ste mogli čuti danas na čitanju optužnice tačno je ono što je napisano u optužnici, i ono što je tužilac danas pročitao to je ono za šta se tereti, a to je 26 kako je tužilac pobrojao”, navodi Dejan Bogdanović, advokat odbrane.

Iako je prvobitno optužnicom bilo obuhvaćeno 57, u Sudnici su danas pročitana imena 26 žrtava. Bez konkretnog obrazloženje iz Tužilaštva BiH.

Inače, porodice žrtava tvrde kako je broj spaljenih veći i od 57. Posmrtni ostaci mnogih nikada nisu pronađeni.

Pred Haškim sudom na doživotnu kaznu zatvora za “živu lomaču” osuđen je Milan Lukić, a Sredoje Lukić na 27 godina. Obojica pravosnažno.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.