Dok policije brane granice, vlade pregovaraju, odluke o migrantima donose na sigurnom i toplom, u najtežoj situaciji su brojne porodice. Pod otvorenim nebom ne mogu spavati. U smještajima koji im se nude, ne vide budućnost svoje još uvijek maloljetne djece. Poručuju, otvorite granice, primite barem našu djecu.

Dvije porodice. Irak i Afganistan. Na ulici čekaju bolje sutra. Autobus koji će ih odvesti u Veliku Kladušu. Kažu, tamo je granica, moraju je otvoriti. Ovakav život više ne mogu izdržati.

“Vrlo nam je teško, vrlo. Evropo molim te, otvori granicu, pustite djecu. Tri godine ovako živimo, zašto?”, kazala nam je kroz suze jedna žena iz Afganistana.

Sve su pokušali. Živjeti u Sedri. Ne ide. U jednoj prostoriji po nekoliko porodica. Djeca nervozna. Ne spavaju noćima. Nakon niza pokušaja, ilegalni prelasci kroz šumu – više nisu opcija.

“Ne možemo tamo ići, sa nama su starci, djeca, vrlo je hladno. Dva puta smo pokušali, zaustavila nas je hrvatska policija, i vratila u Bosnu”, kazao je jedan muškarac iz Afganistana.

“Molim vas pomozite nam, poručujem i hrvatskoj i bosanskoj policiji. (N1: Koliko djece imate?) Imamo dvoje djece, sina i kćerku”, poručio je njegov zemljak.

Autobus za Veliku Kladušu čeka i ova Iračanka. Osim maloljetne kćerke druge porodice nema. Pokušale su jednom prilikom kroz šumu da se domognu granice. Šest dana su tamo provele. Štiteći kćerku od divljih životinja, majka je pala. Povrede na njenom licu i danas su vidljive.

“Bilo je užasno, prestrašena sam, nismo imali hrane, bilo nam je prehladno, nismo imali nikoga da nas zaštiti, muž mi je umro. Same smo bile”, kazala nam je jedna žena iz Iraka.

Trenutno imaju samo jedni druge. Sav život stao je u nekoliko ruksaka. No, i oni više ne mogu izdržati teret putovanja. Pucaju. Žene spremne i spretne. Pri ruci igla i konac. Problem riješen. No, nakon višesatnog čekanja, autobus ne dolazi. Pješke kreću na još jedan neizvjesan put. Do Kladuše je više od 60 kilometara.

Nekoliko metara od autobuske stanice, ispred hotela Sedra, svoju sudbinu ispričala nam je porodica Rezuana iz Iraka. Pobjegao je sa suprugom i četiri maloljetna sina. Da spase živote. Daesh im je uništio sve što su imali. Supruga Nedžad bila je u petom mjesecu trudnoće. Jedina kćerka trebala se zvati Merjem. No, njen život je izgubljen i prije nego je ugledala svijet. Nedžad nije mogla podnijeti stres, strah, smrt. Najmlađi sin Karem, svjedočio je ubistvima. Otac Rezuan kaže:

“Ja sam samo želio normalan život, želio sam mir, želio sam normalan život za svoju djecu. Moja djeca u Iraku četiri godine nisu išla u školu, ubili su mi dijete. Želim u bilo koju zemlju. Ja znam da za mene i ženu nema više života. Zašto nam Hrvatska i Slovenija zatvaraju put?”

Dok pokazuje ostatke svog nekadašnjeg života, slike sretne porodice, zabilježene kamerom mobitela, a potom i slike tog istog doma, porušenog i neprepoznatljivog, kaže:

“Pitam cijeli svijet, zašto sam ja ovdje?”

I ovaj Iračanin pita, šta treba uraditi da spasi dijete? Kaže, osim odjeće u kojoj je pobjegao, više ništa nema.

“Dijete mi nije dobro, nisam ni ja, nemam novca da napustim Bosnu, spreman sam da prodam i bubreg ako treba, da mi daju novac, i da svoje dijete spasim od ovoga svega”, kazao nam je jedan Iračanin.

Preživjeli su bombe, represije, prepješačili kilometre pod otvorenim nebom, preplovili mora, spavali u šumama, suočavali se sa životinjama, s ljudskim predrasaudama, no, ni u jednom trenutku nisu, kažu, pomislili da se vrate nazad. I neće. Stoga, uporno poručuju, otvorite granice, spasite živote naše djece.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.