Gosti Pressinga N1 televizije su bili Emir Hadžihafizbegović, direktor sarajevskog Kamernog teatra, i Kokan Mladenović, režiser. Tokom gostovanja su govorili o predstavi 'Sjećaš li se Dolly Bell' čija će premijera biti u Kamernom teatru 15. marta, kao i o ulozi kulture u društvima bivše Jugoslavije.
Hadžihafizbegović se podsjetio saradnje sa Mladenovićem i kroz druge projekte.
“Imao sam privilegiju da sa Kokanom radiom ‘Koštanu’. Imali smo dosta nastupa kada smo ‘Koštanu’ radili prije dvije godine. Prije desetak godina smo se upoznali u Varšavi. Volimo se, uvažavamo se i poštujemo se. U predstavi ‘Sjećaš li Dolly Bell’ igram Mahmuta Zolja i mogu reći da smo u Kamernom teatru sretni što je Kokan našao vrijeme da dođe. Beskrajno sam zahvalan njemu i Abdulahu Sidranu od kojeg smo otkupili prava na roman. Bavimo se adaptacijom sjajnog romana. Atmosfera u procesu rada je bila potpuno fenomenalna”, rekao je Hadžihafizbegović.
VEZANE VIJESTI
Mladenović je istakao da ne postoji razlog da premijera predstave ne bude 15. marta dodavši:
“Predstava je nastala u jednoj idiličnoj atmosferi – onako kako jedna priča treba nastati. Ne verujem u pozorište trauma. Našli smo predmet zajedničke saradnje u Kamernom teatru. Kada smo se dogovorili, sve samo se počelo slagati”.
Potom je objasnio svoje viđenje predstave inspirirane istoimenim književnim djelom.
“To je priča o ljubavi i komunizmu. To je prostor bivše Jugoslavije. Ljeto jednog 17-godišnjaka koji će spoznati dva fenomena – komunizam i ljubav. Komunizam kojeg otac propagira kao porodičnu religiju i ljubav za koju se ispostavi da je sve suprotno od toga. Te dvije ogromne vrijednosti se survaju i zatim on zauvijek odlazi iz Sarajeva. 40 godina je prošlo od filma i vrijeme je da se kultne priče Jugoslavije iznova ispričaju. Ali više ne postoji grad u kojoj je snimljen film, ne postoji zemlja u kojoj je snimljen film. Ne postoje gradovi našeg detinjstva”, naglasio je Mladenović u Pressingu N1 televizije.
I Hadžihafizbegović je ukazao na motivaciju za radom na ovoj predstavi.
“Htjeli mi priznati ili ne, flashback na jugoslavensko vrijeme nije snažan samo unutar nas koji smo se realizirali u to vrijeme. Vidio sam djecu koja na gitari sviraju i pjevaju pjesme Đorđe Balaševića – Računajte na nas, Azre, Parnog valjka. Moja djeca slušaju Terezu Kesoviju i Olivera Dragojevića. Uspomena je naše privatno vlasništvo i radimo šta hoćemo sa njim. Ne može niko inputirati šta ću raditi sa uspomenom. Odrastanje i djetinjstvo je period života kojeg se sjećamo bez obzira na kontekstualnost ambijenta i vremena”, poručio je.
Na pitanje šta je novo u predstavi, Mladenović je kazao:
“To je senka melanholije. U predstavi se ističe 1963. godina koja je proglašena najsrećnijom godinom u bivšoj Jugoslaviji. Proglašava se socijalistička zajednica radnih ljudi. Tada radnici postanju srednja klasa. Zajedno s tom deklaracijom sreće, počinju da bujaju stvari koje će nas koštati glave trideset godina posle. U sreći postoje zapisi našeg pada. Sve što treba da nam se desi, negde je upisano. Po plaštom bratstva i jedinstva, postojalo je nešto čega nismo bili svesni ili nismo želeli biti svesni. Projektovani smo, bar u slučaju moje porodice, kao Jugoslaveni i žveli smo jugoslavenski san. Dva miliona Jugoslavena koji su se tako izjasnili na poslednjem popisu stanovništva je zauvek nestalo. To je previše naroda da bi priča bila zaboravljena”.
N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook| Instagram i UŽIVO na ovom linku.
