Drugostepena (konačna) presuda bivšem predsjedniku Republike Srpske (RS) Radovanu Karadžiću za genocid i druge teške zločine počinjene u Bosni i Hercegovini u razdoblju 1992-1995. bit će poznata danas za kada je Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) u Haagu zakazao njeno izricanje.

Ispred Hašrkog tribunala u ovim trenucima okupljaju se članovi udruženja žrtava među kojima su u Majke Srebrenice kojima je Jadranka Kosor, nekadašnja premijerka Hrvatske i predsjednica Hrvatske demokratske zajednice, preko Twittera poslala poruku. 

“Danas u mislima i srcu s majkama Srebrenice. Da se njihova i patnja tisuća onih koji oplakuju najmilije, bar na trenutak ublaži”, navela je Kosor.

Danas u mislima i srcu s majkama Srebrenice. Da se njihova i patnja tisuća onih koji oplakuju najmilije,bar na trenutak ublaži.

— Jadranka Kosor (@_Jadranka_Kosor) March 20, 2019

Optužnica Karadžića, koji je optužen za najteže zločine počinjene na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, tereti po ukupno jedanaest tačaka – dvije za genocid, pet za zločine protiv čovječnosti i četiri tačke za kršenja zakona i običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom rata u BiH, za što je u prvostepenom postupku 24. marta 2016. godine osuđen na 40 godina zatvora. 

Pretresno vijeće Haškog tribunala (ICTY) oglasilo je Karadžića krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, uključujući  istrebljenje, ubistva, deportacije i druga nehumana djela (prisilno premještanje), kao i za teroriziranje stanovnika Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem tokom višegodišnje opsade glavnog grada BiH, te za uzimanje pripadnika tadašnjeg UNPROFOR-a za taoce.

Istom presudom, nepravomoćno je oslobođen krivnje po optužbama za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u drugih sedam općina u BiH.

Pretresno vijeće je onda zaključilo da je Karadžić počinio te zločine putem sudjelovanja u  sklopu udruženih zločinačkih poduhvata (UZP), a s ciljem da se Bošnjaci i Hrvati trajno uklone s područja u Bosni i Hercegovini na koja su Srbi polagali pravo i to činjenjem zločina u općinama širom BiH.

Između ostalog, Karadžić je prvostepenom presudom oglašen krivim za sudjelovanje u UZP-u čiji je cilj bio širenje terora među civilima glavnog grada BiH provođenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva, te u UZP-u sa zajedničkim ciljem da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba i u UZP-u radi eliminiranja Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine.

U međuvremenu je na prvostepenu presudu žalbu izjavilo Haško tužiteljstvo, koje je zatražilo da se bivši predsjednik RS-a osudi na doživotni zatvor; Istovremeno, odbrana je zatražila oslobađanje po svim tačkama optužnice, te je u vezi s tim održan žalbeni pretres 23. i 24. aprila 2018. u ogranku MMKS-a u Haagu.

Punih deset i po godina od hapšenja u Beogradu, Radovanu Karadžiću bit će izrečena pravomoćna presuda za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, počinjene u razdoblju 1992-1995, a Vijeće MMKS-a će se pri donošenju konačne presude kretati isključivo u okvirima žalbi tima tužitelja i Karadžićeve odbrane.

Žalba tužitelja uključuje više aspekata, a jedan se odnosi i na optužbe za genocid i u bh. općinama – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku, kojih optužbi je u prvostepenom postupku Karadžić oslobođen. Tužitelji su stava kako plan da se svi spomenuti zločini počine ukazuje na genocidnu namjeru Karadžića i drugih članova UZP-a 1992. godine. Drugi dio žalbe haških tužitelja odnosi se na mjesta zatočenja – logore, odnosno žalbeni prigovor da je Pretresno vijeće ignoriralo niz dokaza koji su, prema njihovom mišljenju, ukazivali na namjeru da se Bošnjaci i Hrvati “unište kao grupa”, a kao primjeri navedeni su zatvor u Foči, logori “Keraterm” i “Omarska” kod Prijedora, “Sušica” u Vlasenici te škole u Karakaju i Bratuncu…

S druge strane, Karadžić i njegov pravni savjetnik Peter Robinson podnijeli su žalbu po šest osnova, a sam Karadžić, iznoseći ovu žalbu, naveo je „da će presuda, kojom je osuđen na 40 godina zatvora za genocid i ratne zločine u BiH, pasti“. Prvi žalbeni osnov Karadžića i njegovog advokata, iznesen na više od 100 stranica, odnosi se na navode “da postupak nije bio fer, da optuženom nije dozvoljeno da svjedoči u narativnoj formi, te da je optužnica neprecizna i da je posjeta mjestima masakara u Sarajevu urađena bez njegovog prisustva, odnosno da je prihvaćen veliki broj činjenica prethodno utvrđenih u drugim postupcima…”

U kontekstu hronologije i dinamike dešavanja koji se vežu uz predmet, karakterističan je Karadžićev zahtjev za izuzeće sudije Theodora Merona iz ovog predmeta od 25. septembra 2018. godine.

U vezi s tim, sudija Meron se 27. septembra 2018., iz interesa pravde, povukao iz predmeta ‘Radovan Karadžić’ i imenovao sudiju Ivu Nelsona de Cairesa Batistu Rosu da ga zamijeni, tako da će konačnu presudu u ovom predmetu izreći Vijeće u čijem su sastavu sudije – Vagn Prüsse Joensen (predsjedavajući), William Hussein Sekule, José Ricardo de Prada Solaesa, Graciela Susana Gatti Santana i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa.

Sudija Rosa je u Vijeće imenovan tek prošle godine, umjesto dotadašnjeg predsjedavajućeg Theodora Merona, zbog čega je i izricanje presude odgođeno za nekoliko mjeseci. Do izmjene člana Vijeća došlo je na zahtjev odbrane, jer je Meron na prethodnim suđenjima donosio određene zaključke koji se tiču Karadžića.

Karadžić je nakon bijega i dugogodišnjeg izbjegavanja pravde, uhapšen 21. jula 2008. u Srbiji i 30. jula prebačen u Scheveningen. Suđenje bivšem predsjedniku RS počelo je 26. oktobra 2009., a tokom maratonskog postupka, koji je trajao 499 radnih dana, saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz.

Prvobitna optužnica protiv ovog, svojevremeno najtraženijeg haškog bjegunca, potvrđena je 25. jula 1995. nakon genocida, počinjenog u i oko Srebrenice.

Kako mediji prenose, presuda Karadžiću predstavlja najiščekivaniju presudu od osnivanja ICTY-a, a njenu najavu, između ostalih, prate brojne reakcije žrtava i njihovih udruženja, koji insistiraju na pravdi i istini kao ključnim elementima tranzicijske pravde.

Njihove poruke su jasne i nedvosmislene i, uz očekivanja da će Karadžić biti osuđen i za genocid u drugim bh. općinama, ističu značaj utvrđivanja i prihvatanja odgovornosti, suprotstavljanja relativiziranju zločina i odlučnog eliminiranja nekažnjivosti kao pretpostavki za izgradnju povjerenja i normalizaciju odnosa u BiH, regionu i šire.

U tom kontekstu, značajno je prisjetiti se riječi predsjednika MMKS-a i bivšeg predsjednika ICTY-a sudije Theodora Merona, upućenih sudionicima ceremonije, upriličene 1. jula 2013. godine u povodu početka rada MMKS-a kada je kazao: “kako su ova dva međunarodna suda pokazala da zajednička posvećenost pozivanju na odgovornost može i hoće pobijediti nekažnjivost, da gnusni zločini mogu biti kažnjeni, ko god da su njihovi arhitekti, i da principijelna pravda, pravična i nepristrasna pravda, predstavlja jedini način da se vladavina prava provede u djelo”.

Prema raspoloživim biografskim podacima, Radovan Karadžić je rođen 19. juna 1945. godine u selu Petnjica, nedaleko od gradića Šavnika u Crnoj Gori. Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, završivši osnovnu školu u Nikšiću, a u glavni grad Bosne i Hercegovine doselio se kako bi upisao srednju medicinsku školu.  U Sarajevu je završio Medicinski fakultet, a u bolnici na Koševu je specijalizirao psihijatriju. Karadžić sa suprugom Ljiljanom Zelen ima dvoje djece – sina Sašu i kćerku Sonju, koja je poslanica NSRS-a. U periodu neposredno prije rata živjeli su u ulici Sutjeska, u blizini sarajevske Druge gimnazije.

Karadžić je sredinom 1980-ih godina uhapšen i pritvoren pod sumnjom da je pronevjerio novac kako bi sagradio vikendicu na Palama, a nakon što je proveo skoro godinu dana u pritvoru, pušten je na slobodu.

Sredinom 1990., nakon osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS), Karadžić je izabran za predsjednika te stranke. Prema medijskim napisima iz tog razdoblja, metode njegovog političkog djelovanja najbolje opisuju zlokobne prijetnje, izrečene u Skupštini RBiH 14. oktobra 1991. godine, kada je najavio šta čeka građane BiH, ukoliko zatraže suverenost i nezavisnost BiH.

– Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje…- poručio je onda Karadžić.

Nakon referenduma o nezavisnosti BiH, 29. februara i 1. marta 1992. uslijedila je agresija na zemlju tokom koje je Karadžić ostao na funkciji predsjednika tadašnje RS i vrhovnog komandanta njenih oružanih snaga.

Poslije masovnih zločina u Prijedoru, koje su svijetu otkrili – novinari Penny Marshall i Ed Vulliamy, dolazi do osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Haagu.

Potjernica za Karadžićem izdata je 1996. godine, ali se on tada već nalazio u bijegu. Sjedinjene Američke Države ponudile su nagradu od pet miliona dolara za informacije o tome gdje se Karadžić nalazi, ali on je 12 godina kasnije, u julu 2008. uhapšen u Beogradu, gdje se krio pod pseudonimom Dragan Dabić.

Karadžić je trenutno u pritvoru u Scheveningenu, gdje čeka na izricanje pravomoćne presude za genocid i druge teške zločine, počinjene u Bosni i Hercegovini.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/ iPad