Šesti april je definitivno datum koji pripada Gradu Sarajevu, poručila je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Mirjana Stanić, ratni sekretar Gradskog sekretarijata za saobraćaj Skupštine Grada Sarajeva.

“S obzirom na okolnosti u kojima mi jesmo sada i u kojima smo bili tijekom povijesti, u kojima je Sarajevo bilo tijekom povijesti u više navrata kada su se dešavali neki presudni događaji, 6. april je definitivno preznačajan. Jako je važno što se on obilježava i kao Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma i kao Dan otpora građana Sarajeva nekom drugom fašizmu. Mislim da je dobro da je to tako jer imamo priliku redovno, eto, bar kada obilježavamo 6. april, a bilo bi dobro da to radimo i češće, da se podsjetimo na to kakve probleme je fašizam napravio našem gradu, Sarajevu, našoj državi, BiH, ali ne samo nama nego i u čitavom svijetu”, poručila je Stanić.

Kaže kako smatra da je naša uloga, a da nam u tome može pomoći obilježavanje 6. aprila, tako kako ga obilježavamo u Sarajevu, da ne mimoilazimo i da ne zatvaramo oči pred fašizmom koji se pojavljuje i dalje, ne samo kod nas nego i svijetu.

Procjena šteta pod granatama

“Nije to vezano samo za Balkan, BiH, za složenu situaciju u kojoj mi živimo. To je na neki način i globalni problem. Gdje god se pojavljuje strah od drugog i drugačijeg samo zato što je drugi i drugačiji je problem koji rađa i proizvodi fašizam. Moramo se potruditi, da bar mi koji smo, na svojoj koži osjetili strahote koje može proizvesti fašizam, da prepoznajemo te pojave i da ukazujemo na njih na vrijeme da ne bi eskalirale kako su eskalirale više puta na ovom prostoru”, naglašava Stanić.

To, veli, nije samo problem BiH, nego je to trenutno globalni problem u svijetu. Sada se, kaže, vidi koji se samo strahovi osjećaju protiv drugoga i drugačijega u svijetu i povodom migrantske krize, događaja na Bliskom istoku kojeg smo svjedoci…

Tokom prve ratne godine u Sarajevu, 1992, Mirjana Stanić je bila angažirana na procjeni i saniranju šteta nastalih usljed granatiranja. Govorila je o tim aktivnostima, kao i o tome da li je i koliko bilo teško obavljati takve poslove u situacijama stalnog granatiranja Sarajeva.

“Šta znači teško? Čim nešto radite u okruženju u kome je pitanje svakodnevnog preživljavanja svakodnevno, onda naravno da je teško. Ali, kada vas nosi mladost, entuzijazam i želja da ono što najbolje znate radite tako da usmjerite svu svoju energiju da svima bude bolje u ovom gradu, Sarajevu, koji je tako jedna zatvorena cjelina koja sama živi sa sobom i koja u stvari ima neki privid života, neku sliku života, svakodnevnicu, jer svako jutro kada se probudimo moramo nešto uraditi da bi preživjeli da bi se prehranili, da bi opstali, da bi sačuvali svoje živote, onda i nije tako teško. Jer, nosi vas nekakva pozitivna energija i nekakav entuzijazam. Želite usmjeriti sve ono što znate i sve svoje snage u svoje okruženje, u to da pomognete sebi i drugima da lakše prebrode sve te teške situacije”, naglašava Stanić.

Jeste, naravno, kaže, trebalo je raditi procjenu šteta po objektima, po krovovima, po ulicama koje nisu bile sigurne:

“Trebalo je popravljati neke objekte koji su bili od izuzetnog značaja za naš opstanak, svih nas, počev od Kliničkog centra u Sarajevu, do nekih objekata u kojima je čuvana vrijedna imovina. Da ne pričamo o ljudima. Radili smo i bez materijala, bez novaca, bez mehanizacije, bez dovoljno ljudi… Ali, uspijevali smo. Olakšavali smo sebi život na neki način.”

“Plavi put” prvo cestovno deblokiranje Sarajeva

U jeku rata u Sarajevu, 1993. godine, Mirjana Stanić postala je sekretar Gradskog sekretarijata za saobraćaj Skupštine Grada Sarajeva, odnosno gradska ministarka za saobraćaj kojoj je dužnost bila organizovati prevoz u ratnom Sarajevu.

Grad Sarajevo je, navodi, tada kao institucija bio postavljen na neke osnove sa svojim nadležnostima koje lokalna samouprava i treba imati. Bio je, navodi, organiziran na taj način da je upravljao saobraćajem u gradu i na transport i ljudi i dobara i javni prevoz putnika. Grad Sarajevo se, ističe Stanić, brinuo o putnoj infrastrukturi u gradu, o infrastrukturi javnog prevoza.

“Na nekakav način smo mi nastavili u kontinuitetu raditi posao za koji je Grad Sarajevo i u mirnodopsko vrijeme bio zadužen. S tim da smo radili na neki način u dva smjera. Jedan smjer je bio program preživljavanja u ratnim okolnostima, a drugi smjer je bio procejna šteta i priprema za obnovu kojoj smo se nadali da će brzo uslijediti. Svake godine smo se nadali – ove godine je rat gotov, da sve završava i da krećemo u obnovu. Bila sam daleko od politike, bili smo na neki način ekspertna gradska vlada, ali naravno da smo pratili situacije jer sve što se događalo negdje tamo se ticalo svih nas u gradu Sarajevu. Tako da smo usmjeravali svoj rad na to da omogućimo građanima da što sigurnije prolaze koridorima kojima su išli svakodnevno idući na svoje poslove, redovne zadatke, radne, ratne, do školske djece koja su išla u školu bez obzira što je sve bilo tako kako je, a pogotovo jako puno građana svakodnevno je išlo po vodu iz najudaljenijih dijelova grada i nazad. Trudili smo se da oganiziramo javni prevoz onako kako je to bilo moguće organizirati, pa su to nekada bili autobusi, nekada je to bio tramvaj. Čak smo jedno vrijeme koristili željezničku prugu na potezu od Alipašinog Polja do Željezničke stanice Sarajevo”, govori Stanić.

Kada su, kaže, uspjeli organizirati da preko piste Sarajevskog aerodoroma mogu voziti i autobusi, odnosno kada su uspjeli dogovoriti “plavi put” preko piste koji se koristio naizmjenično Sarajevo je, te 1994. prvi put i cestovno deblokirano.

“U jednom periodu ‘plavi put’ smo koristili mi kao izlaz iz Sarajeva prema Butmiru, a u drugom periodu je koristila suprotna strana u pravcu koji se križao sa našim ‘plavim putem’ na potezu od Ilidže do Lukavice. Tako da smo tada uspjeli organizirati i autobuski prevoz. Ljudi su putovali tada. Preko ‘plavog puta’ ljudi su odlazili i dolazili”, ističe Stanić.

Djeca u prvom ratnom tramvaju

Prije “plavog puta”, kaže, Sarajevo je bilo defitivno u blokadi i jako malo ljudi je moglo komunicirati sa vanjskim svijetom.

“Naravno, koristili smo mi i prolazili kroz tunel, međutim, to je toliko mala propusna moć bila. Kroz tunel se grad Sarajevo nije mogao značajno snabdjeti niti su ljudi mogli značajno prolaziti. Kada je otvoren “plavi put” onda su se uspostavile i autobuske linije i prema vani, čak i međunarodne autobuske linije. Počelo je i organiziranije i značajnije snabdijevanje grada Sarajeva i hranom i drugim bitnim potrepštinama. To je rađeno u suradnji sa UNPROFOR-om u skladu sa onim što je nama bilo moguće dovesti u grad Sarajevo koji je bio okružen. Prošlo je dosta vremena i pokušavam se sjetiti nekih stvari, detalje ne bih. Ali, u svakom slučaju, uspjeli smo organizirati dopremanje osnovnih potrepština za građane angažiranjem svih mobilnih kapaciteta koji su nam bili na raspolaganju u gradu”, kaže Stanić.

Da bi se to moglo izvesti, podsjeća, morala se prvo fizički napraviti ta cestovna veza preko piste Sarajevskog aerodoroma, izgraditi taj “plavi put”.

“Morali smo prilagoditi šumski put preko Igmana, gabarite tog puta da mogu prolaziti autobusi i kamioni da bi se uopće mogla ostvariti veza prema vani”, naglašava Stanić.

Upravo ta, 1994. godina, osim cestovne deblokade Sarajeva preko “plavog puta”, bila je i poseban događaj za sve Sarajlije, jer je upravo tada proradio prvi ratni tramvaj, nakon dvije godine pauze.

“Kada je u Sarajevu 1994. godine nastupilo primirje i kada su nastupili lijepi dani, kada su ljudi počeli malo izlaziti, mi smo odlučili da pustimo tramvaj. Naravno, nismo to odlučili odjednom. Razgovarali smo, dogovarali se, procijenjivali sa UNPROFOR-om, MUP-om, vojskom, mi u Gradu Sarajevu, i na kraju smo odlučili da građanima, ipak, treba pomoći što je moguće više i da građanima taj tramvaj treba, da ga treba zaštititi, napraviti što je moguće sigurnijim, ali da on ipak, krene. I on je krenuo. Ljudi su bili radosni. To je događaj. Oni koji su živjeli u Sarajevu, koji su svaki dan vozali bicikle i kolica, to dobro pamte. Moja cijela familija tada otišla je da prisustvuje tom događaju. Moja djeca su bila jako mala. Mi smo otišli voziti se tim prvim ratnim tramvajem, jer je to tada bio veliki događaj. Ne znam bi li sada to uradila. Ali, tada mi je bilo to veoma važno i prevažan događaj. Ustvari, ne znam. Toliko smo toga reskirali da nam je i rizik posao način ponašanja, svakodnevica”, poručuje Stanić.

Sarajevo je značajno očišćeno od smeća još u ratu

Sa posebnim osvrtom Stanić se sjeća aktivnosti na uspostavi igmanskog puta koji je Sarajevo preko Butmira i Hrasnice povezivao sa ostatkom slobodnih teritorija BiH.

Njegova izgradnja omogućena je, kaže Stanić, zahvaljujući tome što je Grad Sarajevo kao institucija imao infrastrukturu koja je funkcionirala i nastavila funkcionirati u ratu. Tako je jedan od segmenata infrastrukture Grada Sarajeva, ističe, bilo i Komunalno poduzeće “Rad”, koje je bilo angažirano na igmanskom putu, ali i čišćenju Sarajeva u ratnim uslovima.

“Oni su, u ‘Radu’ nastavili raditi i u ratu, nastavili su čistiti grad. Može se naći po internetu, monografijama fotografije grada Sarajeva punog smeća, na samom početku 1992. godine, puno oštećenih automobila, ostataka ruševina sa građevina… Međutim, ako se uzmu fotografije iz 1994. godine već se može vidjeti da nema tih velikih gomila smeća, da je puno manje ostataka ruševina građevina, da su čak i oštećenja na najprometnijim cestama popravljena, udarne rupe na cestama su prilagođene uvjetima vožnje u kojima smo tada bili… Cijelo vrijeme su javna poduzeća kao što je ‘Gras’, ‘Rad’, koji su bili u nadležnosti resora kojeg sam vodila, nastavili raditi svoj posao u uvjetima u kojima je to bilo moguće tada”, navodi Stanić.

Tako je, kaže, Komunalno poduzeće “Rad” izvodilo radove na održavanju i rekonstrukciji igmanskog puta, naravno, uz pomoć druge operative koja je tada mogla biti angažirana putem radnih obaveza.

“Mi smo imali svoje planove odbrane i ponašali smo se u skladu sa njima. I tokom cijelog rata s manjim brojem ljudi, sa naslijeđenom mehanizacijom, sa mehanizacijom koja je bila stara i nije bila održavana su kontinuirano rađeni intereventni projekti. To smo radili uz podršku i uz pomoć UNPROFOR-a. Imali smo redovne susrete sa predstavnicima UNPROFOR-a, sa njihovim inženjerskim jedinicama koji su nam davali pomoć u smislu materijalnih sredstva koja su nam bila potrebna da bi takve neke stvari mogli raditi. To su bili recimo, od elektroda, kisika za varenje do goriva, mazivnih ulja za građevinske mašine… Dogovarali smo redovno projekte, pravili specifikacije, realizirali projekte, izvještavali o projektima… To je bio način života. To se radilo svakodnevno”, kaže Stanić.

Paralelno su, navodi, radili i sa stručnjacima, eskpertima, sa akademskom zajednicom. Radili su, kaže, i na pripremama za obnovu, promišljali i strateški, bavili se planiranjem bez obzira što su bili u ratu i u blokadi.

“Taj posao, da se nije radio sa optimizmom, ne bismo ga mogli raditi. Bili smo usmjereni ka tome da će sve to jednog dana proći, da će biti mir, da će trebati što prije građanima koji su iscrpljeni, gladni, kojima je svega dosta, da ćemo što prije trebati napraviti što bolje moguće uvjete za život. Tako da smo se bavili i planiranjem budućnosti i pomno smo na tome radili. Partneri resoru na kojem sam bila su bili i Saobraćajni institut i Fakultet za arhitekturu i urbanizam i Građevisnki fakultet, i firme kao kao što su naša gradska javna poduzeća i javna poduzeća vezana za željeznicu, aerodorom…”, kaže Stanić.

Prolazak preko igmanskog puta je bio avantura

Igmanski put je, navodi, ustvari bila jedina veza Sarajeva sa svijetom u ratnom periodu. Trebalo je, kaže Stanić, proći kroz tunel, pa igmanskim putem da bi se došlo bilo gdje. Ili, navodi, trebalo se proći, kada je otvoren “plavi put”, preko njega, pa igmanskih putem da bi se došlo bilo gdje dalje.

“Bila sam u prilici da odem da predstavljam Grad Sarajevo po svijetu i mislim to je bio doživljaj. Prvo su se oblačile gumene čizme i kaciga, pa se prođe kroz tunel koji je često bio mokar sa vodom do koljena. Onda se dođe u Butmir. Tu se presvuče prilagodljivo za prelazak preko Igmana, prvo pješice uz ‘rižu’, preko najstrmijeg dijela, do dolaska na lokalitet koji se zvao ‘osmice’. Odatle je tek bio obično neki prevoz koji bi nas prevezao do druge strane. Tamo bi se već snalazili na drugi način, dolazili u neku susjednu zemlju, do prvog aerodroma. Tada je već bilo neko treće presvlačenje da se upristojimo, da budemo kako treba i da predstavimo Grad Sarajevo na najbolji način”, prisjeća se Stanić.

Tokom ratne 1995. godine Stanić je bila i vođa ženske rukometne ekipe koja je iz Sarajeva trebala da prisustvuje rukometnom prvenstvu BiH koje seodržavalo u Kaknju. Muški dio ekipe je nastupao u Tuzli, pa je prvenstvo prebačeno u Zenicu. Opisala je jedan detalj koji govori koliko je zapravo bilo teško ići u ratu preko igmanskog puta.

“Trebalo je izvesti žensku ekipu u Kakanj, gdje je organizirano prvenstvo. Bila sam vođa puta, tu su bili i treneri. Krenuli smo sa Bjelava. Sin mi je ostao kući, a kćer sam povela jer joj je moj muž obećao da kada budemo išli na prvenstveo rukometa, da ću je voditi u Zenicu. Imala je 11 godina. Krenuli smo prema FIS-u, gdje je kombi čekao ekipu. Kada smo bili na pola Bjelava, dvije granate su pale tu negdje. Ipak, došli smo do FIS-a. Mislili smo da neće nikoga pustiti roditelji da idu. Mi smo ušli dole u podrum FIS-a, a sve djevojke su bile tu, spremne za bh. prvenstvo. Kombijem smo otišli do tunela, prošli kroz tunel, pa nas je kombi, drugi, opet čekao sa druge strane s tim da nismo mogli odmah otići jer je bilo neko granatiranje. Morali čekati da se smiri. Konačno smo stigli do Hrasnice. Prespavali smo tamo. Naši prijatelji koji smo ustupali da se osvježimo. Sutradan smo krenuli preko Igmana prešice do ‘osmica’, pa kombijem dalje. Poslije smo autobusom došli u Zenicu, pa u Kakanj. Kćerka mi je bila oduševljena što u Zenici imaju sva stakla, oduševljena kako se svašta može kupiti u Zenici”, prisjeća se Stanić.

Sarajevo je, kaže, tada bilo sa izlozima sa armaturnim mrežama, UNHCR plastičnim folijama.

“U povratku, kada smo trebali preći, nismo mogli preko Igmana, bile su akcije. Morali smo ostati u Konjicu deset dana. To je bilo rano ljeto. Kćer je naučila plivati u Jablaničkom jezeru u tom periodu. Eto, ja sam i moji iz Dubrovnika, a kćer mi je ratne 1995. naučila plivati u Jablaničkom jezeru. Ali, kada smo u Konjicu kraj motela pili kafu, došao je čovjek sa štapom i udicom. Zamahnuo je sa udicom kroz zrak. To je tako zafijukalo da je imalo isti zvuk kao snapjer i mi smo svi legli na pod na travu. Uspjeli smo se nakon svega vratiti u Sarajevo”, govori Stanić o svim teškoćama izlaska i povratka u Sarajevo.

U ratu vođeni entuzijazmom, razočarenje nastalo u miru

Entuzijazam je tokom cijelog rata u Sarajevu, kaže Stanić, bio osnova.

“Najnormalnije je da se čovjek suprotstavlja postupcima ljudi koji su zbog određenog političkog cilja spremni žrtvovati sve, ali prije svega, druge. Lako se oduprijeti i boriti protiv nekoga ko se popne na brdo, pa puca na moje dijete zato što dijete živi tu. Lako se organizirati i sa entuzijazmom se usmjeriti da preživiš takvu situaciju. To je jednostavno. Za to nema nagrade. Ne može se to nagraditi ničim. To se nagrađuje obranom dostojanstva. Na taj način branim svoje dostojanstvo, svoj život, svoju djecu, svoj opstanak. Svi smo na isti način pogođeni time. I, naravno, ako se zajedno branimo, zajedno smo jači. I ako se zajedno odupiremo tome. A, moramo se oduprijeti, jer pravda je na našoj strani. Jer, zato što živim tu, neko je odlučio da na mene puca. Zašto? To je taj jedan dio priče. Mislim da se lako okupiti oko zajedničkog cilja. A, zajednički cilj nam je da niko nema pravo da ugrožava naše živote, bez obzira na to kakav politički cilj iza toga bio”, navodi Stanić.

Za sebe kaže da pripada generaciji koja je rasla sa ovom našom novom državom BiH, a kada se počelo živjeti, krenuli smo ka demokratizaciji našeg društva, ulazili polako u svijet politike tako što su se radovali demokratskom društvu koje dolazi.

“Ispostavilo se da smo do tog demokratskog društva morali doći preko krvavog rata. Na nekoga je on ostavio više posljedica, na nekoga manje, ali svi patimo od nekih posljedica u vezi s tim. Onda, poslije toga smo sa entuzijazmom ušli, sa željom da gradimo to novo demokratsko društvo, gdje će nam život biti lakši i gdje će se dogoditi ekonomski napredak, gdje će neki ekonomski bum se desiti poslije neke tako kritične točke, kakav je bio taj rat za naš grad i za sve nas. A, onda se to nije dogodilo. Zašto se to nije dogodilo, to je već tema za sociologe i na to će vjerovatno povijest odgovarati. Ne smatram se kapacitiranom da bih mogla dati odgovore na ta pitanja. A, mi smo svi nastavili sa programom preživljavanja. Mi smo i dalje u nekom programu preživljavanja trudeći se da generacije koje dolaze poslije nas da ne budu u tome, nego da žive u jednom novom, prosperitetnom društvu za što je potrebno malo više planskog djelovanja i promišljanja, malo više uklapanja u sve procese koji se događaju u svijetu”, poručila je Stanić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad