Nepune dvije godine od zatvaranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) osumnjičeni za ratne zločine koji su tokom ratnog perioda bili na visokopozicioniranim mjestima u političkim i vojnim organima, prema stavovima stručnjaka, odahnuli su, jer regionalna saradnja između Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske je tehnička i postoji samo na papiru, a unutar samih država „smanjene su tužilačke aktivnosti“.

Dugogodišnja sarajevska advokatica Vasvija Vidović, koja je radila na predmetima ratnih zločina u Den Haagu, ali i u Sudu BiH, smatra da se najodgovorniji za ratne zločine ne izvode pred sudove i zbog toga je vrlo jasno nezadovoljstvo preživjelih ratnih zločina.

„Lično znam na desetine i desetine istraga za ratne zločine, samo za silovanje, gdje se optuženi mogu odmah uhapsiti, a to se ne radi. Imamo i predmete iz Haaga, oznake A, oko 800 osumnjičenih koji rade na visokim funkcijama, a ni to se ne radi. Možete li zamisliti kako je nama žrtvama kada viđamo zločince na ulicama?“, pita Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena-žrtava rata“, koja je i sama žrtva zločina počinjenog u Višegradu 1992. godine.

Hasečić pojašnjava da za zločin koji je ona preživjela niko nije odgovarao, naglasivši da se većina osumnjičenih za ratne zločine nalazi u Srbiji.

„Znamo adrese tih osoba u Srbiji, dostavili smo ih Tužilaštvu BiH, ali niko se ne procesuira“, ističe ona.

Višnja Šijačić, pravna savjetnica u Fondu za humanitarno pravo Beograd, kazala je da procesuiranje ratnih zločina u Srbiji proteklih godina se može pratiti kao trend „smanjenja tužilačke aktivnosti“ i nakon završetka rada MKSJ podignute optužnice nisu rezultat inicijalnog rada Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije već su preuzete iz bosanskih tužilaštava.

Kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina na državnom nivou u Bosni i Hercegovini, Velma Šarić, direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja (PCRC), smatra da je alarmantna situacija, posebno u vezi sa predmetima kategorije A, a koji su prebačeni iz Haaga, jer nemamo optužnica protiv visokopoziconiranih osoba za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995, niti za opsadu Sarajeva, najdužu u modernoj historiji.

Mirela Huković-Hodžić, novinarka BH Radija 1 koja je pratila suđenja u Haškom tribunalu, ističe činjenicu da su žrtve i porodice nezadovoljne obimom procesuiranja predmeta ratnih zločina, dužinom postupaka, kao i visinom izrečenih kazni.

Kao moguće rješenje, stručnjaci, ali i preživjeli ratnih zločina, vide u većem angažiranju međunarodne zajednice. Predlaže se da međunarodni tužioci, sudije, kao i pravni savjetnici koji su radili u Haškom tribunalu budu zaposleni kao monitori u regionalnom pravosuđu kako bi se procesuirale visokopozicionirane osobe iz tadašnjeg vojnog i političkog života, a u konačnici došlo do satisfakcije za žrtve i ostvarivanja većeg suživota u Bosni i Hercegovini.

Suđenja prepuštena nacionalnim sudovima

ICTY je zatvoren krajem decembra 2017. godine. Za vrijeme rada osudio je 90 visokopozicioniranih osoba sa područja bivše Jugoslavije. Njegov nasljednik Međunarodni Rezidualni Mehanizam za krivične sudove (MRMKS) dovršio je žalbeni postupak protiv Radovana Karadžića, prvog predsjednika Republike Srpske, osudivši ga na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida počinjenog u Srebrenici, granatiranja i snajperisanja građana Sarajeva, uzimanja međunarodnog osoblja za taoce, kao i zločina počinjenih u drugim bosanskohercegovačkim općinama.

Pred MRMKS vodi se ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, bivšim pripadnicima Službe državne bezbjednosti Srbije, a kojima se na teret stavljaju zločini počinjeni u BiH, kao i žalbeni postupak Ratka Mladića, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske, koji je nepravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina počinjenih u BiH.

Nakon zatvaranja MKSJ, suđenja za ratne zločine prepuštena su nacionalnim sudovima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.

Sud BiH je nastavio sa suđenjima i u periodu od 2005. do 2018. Osudio je ukupno 217 muškaraca i pet žena za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Međutim, u protekle dvije godine, kako smatraju u Misiji OSCE-a u BiH, primijećen je drastičan pad osuđujućih presuda u Sudu BiH, te da ako nastavi ovakvim tempom, Tužilaštvu BiH će trebati još deset godina da završi predmete kojima raspolaže.

Prema zvaničnim podacima Suda BiH, od 2005. do 2018. za ratne zločine je oslobođeno 106 osoba.

Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, tokom predstavljanja izvještaja OSCE-a, novinarima je rekla da je traženo da se 150 predmeta manje složenih prebaci na kantonalna, okružna i tužilaštvo Brčko distrikta, ali to nisu mogli uraditi jer ne postoji državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina.

Državna Strategija za procesuiranje ratnih zločina je bila usvojena 2008, ali pošto nisu ispoštovani rokovi za procesuiranje složenih predmeta od sedam godina, krenulo se u izmjene Strategije. Prema Revidiranoj strategiji, svi predmeti složeni bi trebali biti završeni do 2023. Međutim, Vijeće ministara BiH još nije usvojilo izmjene ove Strategije, jer su zatražili njenu dopunu.

Novinarka Huković-Hodžić je kazala da je potrebno početi raditi u punom kapacitetu, jer svjedoci biološki nestaju, jer je previše vremena potrošeno na usuglašavanje raznih strategija koje nisu urodile očekivanim plodom.

Razmjeri zločina

Hasečić kaže i kako preživjele žrtve zločina nisu zadovoljne što se predmeti silovanja i seksualnog zlostavljanja ustupaju nižim (entitetskim) sudovima.

„Dešavalo se da preživjela žrtva bude svjedok u gradu gdje je preživjela seksualno zlostavljanje, gdje su ubijeni njeni članovi porodice, a u hodniku suda susreće se sa srodnicima počinitelja, bude joj otkriven identitet tokom suđenja iako je zaštićeni svjedok“, kazala je Hasečić, koja se može nazvati velikim borcem za prava žrtava, jer je tri puta bila napadnuta vatrenim oružjem, a napadima joj je bila izložena lična imovina, kao i automobil koji je u vlasništvu Udruženja „Žena – žrtva rata“, a sve dok je pokušavala da obilježi mjesta stradanja Bošnjaka u Višegradu.

„Jednom su me ubili, i jedino što im ostaje je da ubiju moju dušu“, poručuje Hasečić, navodeći da se ne boji i neće odustati u borbi za prava žrtava i procesuiranje odgovornih. Ono što je boli jeste što Srbija neće da uhapsi i procesuira odgovorne za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

“Naša država, BiH, učinila je katastrofalnu grešku kada je dala dvojna državljanstva osumnjičenima za ratne zločine, a imali su ih u bazi podataka jer su imali liste Haškog tribunala. Oko 80 posto ratnih zločinaca iz BiH nalazi se u Srbiji, koja im je dala utočište i postala obećana zemlja”, smatra Hasečić.

“Od ukupno 11 optužnica koje su podignute 2018. i 2019, osam je preuzeto iz BiH. U pitanju su optužnice u takozvanim manje složenim predmetima (ratni zločini koji obuhvataju manji broj žrtava, odsustvo optužnica protiv visokopozicioniranih počinilaca)”, kazala je Šijačić, istaknuvši da bi u kontekstu završetka rada ICTY-ja bilo pogrešno zaključiti da je nestala potreba za procesuiranjem ratnih zločina.

“Tamo gdje je ICTY stao, tužilaštva i sudovi regiona trebaju da nastave”, kazala je Šijačić.

Nema političke volje

Regionalna saradnja Bosne i Hercegovine sa Republikom Srbijom i Hrvatskom, prema rječima Huković-Hodžić, nikada nije zaživjela u punom obimu iako postoje potpisani sporazumi o saradnji, jer “nikada nije postojala politička volja”.

Vidović je istakla da se jako osjeti nepostojanje Haškog tribunala zato što oni nisu samo radili na svojim istragama nego je istovremeno postojala vrlo bliska saradnja i svih država u regionu na koju su bile obavezane.

“Tribunal je izdavao naloge i predavao predmete ako za određene osobe postoji sumnja da je izvršen ratni zločin. Svi tužioci su imali jako usku saradnju sa nadležnim organima gonjenja. Sada je to smanjeno jer Mehanizam ima manji kapacitet”, kazala je Vidović, dodavši da bi bilo jako korisno da znanje tužilaca i ostalih koji su radili u Tribunalu ne propadne, već da budu angažirani kao savjetnici ili monitori kako bi istrage u regionu bile brže i kvalitetnije.

Šarić se također slaže sa prijedlogom da međunarodna zajednica bude više angažirana, pojasnivši da je trenutno u BiH na snazi zadnja faza genocida – poricanje, kako bi bilo pobrisano ono što je historijska istina. Govoreći o fazi poricanja, pomenula je da je Vlada Republike Srpske osnovala dvije komisije – o zločinima u Srebrenici i u vezi stradanja u Sarajevu, iako postoje haške presude koje su utvrdile šta se dešavalo tokom ratnog perioda.

Prema presudama, nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu 11. jula 1995. ubijeno je oko 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka, a građani Sarajeva su bili pod opsadom VRS svakodnevno izloženi granatiranju i snajperisanju.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad