Bezbrižni dječački životi devetogodišnjeg Hajrudina i njegovog brata Nurdina Omića prekinuti su 1992. godine, kada su u Sasama kod Srebrenice, gdje su živjeli, ubijeni, a zatim i zapaljeni zajedno sa svojim roditeljima.
Nakon ubistva, njihovi, kao i posmrtni ostaci još nekoliko osoba spaljeni su u jednoj kući, a uprkos svim dostignućima savremene forenzike, bilo je nemoguće razdvojiti posmrtne ostatke braće Omić i identificirati ih.
pročitajte još
“Zbog postmortalnog oštećenja kostiju, od kojih je većina potpuno izgorjela, nemoguće je fizički razdvojiti braću. Riječ je o veoma nekompletnim tijelima djece, koja su bila bliski i po godinama i po konstituciji, pa su to sve otežavajuće okolnosti. Urađena je DNK analiza na dvije kosti Hajrudina ili Nurdina. Zbog načina na koji su stradali ovo je veoma traumatično za članove njihove porodice”, izjavio je dr. Vedo Tuco, vještak sudske medicine u Komemorativnom centru Tuzla, i pojasnio da u većem broju sličnih slučajeva uspijevaju razdvojiti srodnike, ali ovdje je u pitanju bilo zgarište kostiju, koje su se raspadale pri dodiru.
Identifikacijama u Komemorativnom centru Tuzla danas je prisustvovala i tetka ubijenih dječaka, Nezira Mašić, koja je sa kćerkom Dževadom potpisala dokumentaciju o njihovoj, kao i identifikaciji njihovog oca Nurifa. Nakon saznanja da će njena dva sestrića biti ukopana u zajedničkom mezaru, Nezira se veoma rastužila, raspitujući se da li postoji imalo nade da bi se u budućnosti moglo saznati koji fragment kosti pripada kojem dječaku.
Kada su joj stručnjaci objasnili da za to ne postoje nikakve šanse, Nezira je pomirljivo pristala da se svi ukopaju na mezarju Veljaci, u Bratuncu.
“Nestali su iz svog doma 12. maja 1992. godine. Cijela njihova porodica je ubijena i nemaju nikog. Pronađeni su u nekoj zapaljenoj kući, a još uvijek tragam za svojom sestrom Zehtom, koja je tada bila s njima˝, ispričala je Nezira, pitajući se kome su Hajrudin i Nurdin išta skrivili, pa da im tako mučki presude.
Ona se sa svoje dvoje djece 1995. godine uspjela spasiti od srebreničkog pakla, ali porodica njenog supruga nije. Nezira je na slobodnu teritoriju stigla kamionom 14. jula 1995. godine, među posljednjima koji su se uspjeli spasiti i preživjeti genocid u tadašnjoj “zaštićenoj zoni” UN-a Srebrenici.
“Ubijeni su moj svekar Džemal Mašić i njegovih pet sinova, među kojima je i moj muž Dževad. Svi su pronađeni i ukopani u Potočarima, osim jednog djevera, za kojim tragamo. Nadam se da ću uskoro dobiti informacije i o svojoj sestri˝, kazala je Nezira.
