Memorijalni centar Srebrenica - Potočari ovih dana uputio je javni poziv preživjelima, porodicama i srodnicima žrtava genocida u i oko Srebrenice da toj instituciji daju na čuvanje predmete koji su pripadali žrvama genocida. Mogu se dostaviti lične stvari, pisma, predmeti koji su se koristili u svakodnevnoj upotrebi. Sve kako se ne bi zaboravile strahote Srebrenice.

Ahmed Hrustanović je sa majkom 1993. godine u konvoju UNPROFOR-a prebačen u Tuzlu. Naredne dvije godine jedina komunikacija sa ocem djedovima, amidžama i daidžama koji su ostali u Srebrenici, bila su pisma.

“Pisali mi njima, oni nama. Ta pisma su jako potresna. Svaki put kad ih čovjek iznova pročita, ostave na čovjeku traga. Emotivna su. Teško je. Nije lako to čitati”, kazao je Hrustanović.

Nije lako bilo ni preživjeti onima koji su ostali u Srebrenici kao sigurnoj enklavi. Pokušali su živjeti. Od dijelova stare mašine i drugih predmeta, osmislili su strujno kolo, stavili ga na improvizovanu branu na obližjoj rijeci i proizvodili struju. Kažu, tražili su malo svjetla u svom tom mraku.

“Vrhunac svega je bio 1994. godine kada smo gledali Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Americi. Okupljali smo se u jednoj prostoriji u jednom poslovnom prostoru, bez prozora, bez igdje ičega. Nas pedesetak je bilo to. Na trenutak se zaboravilo u kakvom vremenu živiš”, prisjetio se Fuad Begović.

A živjeli su u takvom vremenu da su, za odbranu, pravili i oružje poput pištolje čija je cijev dio volana nekad popularnog Fiće. Preživjeli danas idu u šume i skupljaju odjeću, obuću, deke i druge predmete koje su ostale iza ljudi koji su se pokušavali domoći slobode. Neki stradali nisu ostavili trag.

“Dobro se sjećam da je moj šura nosio tada kožnu jaknu bez rukava. I imao je narandžastu trenerku. Ja to pokušavam naći ali uzalud”, kazao je Enver Šečić.

U projekat se ukjjučio i jedan holandski vojnik koji je dao dječije crteže. Pronađena su i stvari od ljudi koji su krili u ovoj zemunici. Mnoge stvari su oštećene te će se utvrditi šta se može sačuvati i izložiti u muzeju.

“Nastavit ćemo raditi na terenu i razgovarati sa našim ljudima. Objasniti značaj projekta, jer je on izuzetno važan. Jer poslije nas kad generacije koje su preživjele genocid u Srebrenici jednom ne budu ovdje, ostat će ti predmeti pa će pričati priču šta se dešavalo ovdje tih ratnih godina”, poručio je Azir Osmanović, Memorijalni centar Potočari.

“Ovo je trebalo uraditi prije nekih deset, 15 godina. Sutra ću ja umrijeti ali neka moj sin zna šta se desilo ovdje, u Potočarima, u Srebrenici, na ovom putu”, kazao je Šečić.

Na zadnje Ahmedovo pismo, odgovor od oca nije došao. Svi muški članovi te porodice su ubijeni. Svaki nađeni predmet , svjedok je, poručuje.

“Zaista su to bili teški dani. Bilo šta što će za nekih deset, 20 godina, pokazati kako smo mi preživljavali ono što smo preživjeli”, kazao je Hrustanović.

Zbirka ličnih predmeta u Memorijalnom centru trajno će biti pohranjena i izložena za posjetitelje koji dolaze iz cijelog svijeta.

Bivša Fabrika akumulatora u Potočarima i sve ove hale ostale su ovdje kao nijemi svjedok šta se zapravo dešavalo ovdje. Memorijalni centar želi taj prostor iskoristiti za muzej u kojem će biti izloženi predmeti koje će dostaviti porodice nestalih i ubijenih, a sve kako se ne bi zaboravilo šta se u Srebrenici desilo.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad