Nastavlja se Marš mira prema Potočarima. Zbog pandemije korona virus ove godine sudjeluje ograničen broj preživjelih Srebreničana. Dolazak sudionika Marša mira u Memorijalni centar Potočari očekuje se sutra u poslijepodnevnim satima.

Oni će put u svakom slučaju preći. Isti ovakvi ljudi, prije dvadeset pet godina nisu mogli. Jer su zvali drugačije, jer su pripadali drugom narodu, drugoj vjeri.

“Emocionalno. Teško. Teško. Prvi put idem, željela sam to isto kao zrak kojim treba da dišeš. Imala sam volju da krenem, svake godine danas sutra, danas sutra, sad sam pošla. I zbog svih i zbog svojih. Moj otac i muž su došli tim putem i nisu uspjeli, a brat mi je išao putem iz Tuzle za Srebrenicu ‘92. I sad svo vrijeme mislim, pošto on nije uspio taj put, da ja idem za njega. Eto..”, priča Behka Šećić, Zalužje.

Marš mira ima i funkciju ostvarivanja spokoja, prerade traumatskih iskustava za ljude koji su 95. ovaj put preživjeli. Danas, na savjete ljekara, psihologa, psihijatara pronalaze mehanizme suočavanja na istim mjestima gdje su gledali u oči smrti.

“Ja prvih dvadeset godina nisam imao snage da krenem na ovaj put. Nisam mogao psihički da izdržim. Nakon prvog marša koji sam uradio, bilo mi je zaista teško. Došao sam u situaciju da… Izgubim se, ne znam šta da radim”, kaže Salih Mulalić, Potočari.

“Bilo je emocija, bilo je prisjećanja, bilo je.. Kada sam hodao prvi Marš mira 2013., rekao sam sebi Suade, mene zovu Mikan – Mikane, ovo ti je terapija bolja nego što mi moj Hari, doktor daje tablete i od 2013. ne mogu više da ne hodam Marš mira“, kaže Suad Pašalić Mikan.

A već nekoliko godina hodaju i jedne od najmlađih učesnica. Djevojčice, djevojke – čija empatija i rezon prevazilaze nerazumjevanje i nestabilnost ovih prostora.

“Da osjetimo jednostavno, da vidimo kako su oni prešli, koliko im je bilo zapravo teško. Oni nisu imali hrane, vode, odjeće obuće. Nama je sad puno lakše. Nisu imali prevoz, ništa slično. Čak su spavali pod strahom da ih neko neće ubit, ne daj Bože ili nešto biti. A mi sad spavamo mirni i znamo da nam ništa ne može biti”, ističe Amina Jusufović.

“Pa osjetim ono da trebam podržati ljude koji su bili u ratu, da im dam podršku da dalje žive, da ne trebaju odustati od života. Da se više ne ponovi rat što je bio”, dodaje Arnela Džemić.

Da se više ne ponovi genocid, masovno stradanje, zločini ljudskom umu i dvadeset i pet godina poslije teško shvatljivi. I da se od života ne odustane.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad