Dokumentarac Oživjeli: Tada su grudi majke bile moja soba, a ruke oca – moj krov

Vijesti 10. jul 202011:32 > 21:18
Izvor: Amel Emrić

N1 televizija uoči 25. godišnjice genocida u Srebrenica kroz dokumentarni film "Oživjeli" ispričat će vam priču o životnim putevima preživjelih genocida u Srebrenici, sjećanja na ubijene u genocidu i uspjeh sagovornika koji kroz kulturu sjećanja žele graditi budućnost i mir kroz umjetnost, akademsku zajednicu, poeziju i sport.

Emir Sulejmanović košarkaš španskog Bilbaoa rođen je 13. jula 1995. u mjestu Luka u Srebrenici, nakon što je izbjegao iz Srebrenice, sa svega pet godina ostao je bez majke, koja je preminula u Finskoj.

N1

“Jako sam zahvalan svim ljudima koji su pomogli da porođaj moje mame prođe u najboljim mogućim uslovima u tim trenucima. Rodio sam se u šumi kod jednog velikog kamena. Poslije toga smo otišili u Žepu, pa u Kladanj i kasnije smo otišli u Finsku gdje nas je otac čekao. Zahvalan sam svom ocu (Nedžad Sulejmanović) što je meni i bratu sve ovo vrijeme bio i otac i majka”, kaže Sulejmanović.

Pred 11. jula Jasmin Jusufović preživjeli dječak Srebrenice govori nam o slikama otvorenog pakla u Potočarima.

N1

“Scena koja će zauvijek ostati u sjećanju je moj otac rahmetli Jusuf Jusufović kojeg su odvojili meni iz leđa… Kako ostaje na jarku u Potočarima, drži moju crvenu jaknu i oprašta se sa mnom… Javljeno nam je da je otac pronađen i identifikovan 2011. godine, a mi smo ga ukopali u Memorijalnom centru 2012. godine”, govori Jusufović.

Damira Selimović, djevojčica koja je 1995. godine u Srebrenici u julu imala 11 godina objašnjava da kada je Srebrenica pala kada ih nam rekli da moraju svi krenuti, na jednom mjestu su sjeli da se odmore i poselame.

N1

“Babo i dedo će šumom, a brat i ja sa mamom u Potočare. Jedan prijatelj od mog oca je imao dječije patike u ruksasku, i tako je htio tu da ih ostavi govoreći da neće ih moći nositi. Moj babo je uzeo te patike i uzeo ih u ruksak govoreći da će nam trebati kad dođemo u Tuzlu…Moj babo nikad tuzle vidio nije, a ni ja njega više od tog trenutka. Ubijen je u Kravici zajedno sa mojim dedom, njegovim babom. Smiraj je našao u Potočarima 10 godina poslije,11. jula 2005. godine”, kroz suze govori Selimović.

Alma Mustafić, danas profesorica na Ekonomskom fakultetu u Utrehtu, a tada maloljetna djevojčica u Srebrenici, zajedno sa majkom, bratom i sestrom izbjegla je tokom rata u Holandiju, dok je njen otac ostao u Srebrenici.

N1

“Moj otac Rizo Mustafić radio je za UN u to vrijeme rata kao električar. I on je mogao da računa na zaštiti UN-a, bili su obavezni ga zaštiti i povesti sa svojim vojnicima. Ali nisu, predali su ga Srbima u ruke i nakon toga je ubijen. Prije sedam godina dobili smo preusudu protiv države Holandije koja je odgovorna za smrt moga oca”, navodi Mustafić.

Kada je prije 15 godina Bill Clinton otvorio Memorijalni centar, Hasan Hasanović došao je u Bratunac. Policija mu je rekla da ne mogu autobusima ići zbog saobraćajnog kolapsa, tako da su krenuli prema Potočarima pješke.

N1

“I tada sam vidio nekoliko loklanih Srba i policija je dijelila njih i nas da nemamo fizičkog kontakta. Taj dan sam doživio da su nas preko policijskog kordona pljuvali, a ja sam išao da ukopam oca. Nemam riječi kojima mogu da izrazim tada svoje osjećaje. Znao sam da u toj masi ima i ratnih zločinaca. Zamislite ratni zločinac vas pljuje, koji vam je ubio oca i brata i kaže ja sam pobijedio. Onda sam proveo neko vrijeme razmišljajući kasnije, da li ja mrzim? Nagomilalo se u čovjeku puno toga. Da čovjek ne bi mogao da povrijedi i najmanju životnju, a kamoli ljudsko biće, shvatite da vi ne možete ni pomisliti da mrzite. Da ono što je u vama je bol nagomilana svih tih godina. To je ono što su htjeli finalno da postignu, da nas pretvore u mrzitelje. Mi smo imali svaki razlog da budemo takvi. Međutim odlučili smo da idemo totalno drugim putem. Mislim da je moja pobjeda što sam ovakav kakav sam danas. Što hodam širom svijeta i ovdje što govorim o mojoj i našoj pobjedi. Govorim o pobjedi preživjelih! Da mi pored toga što smo preživjeli, ostali smo normalni. Da smo formirali svoje živote i da smo se obrazovali”, poručuje Hasanović, danas kustos i prevodilac u Memorijalnog centru u Potočarima.

Amila Akagić, maloljetna djevojčica u vrijeme od 1992. do 1995. godine boravila je u Srebrenici i da bi pobjegla od od ratne realnosti učila je i ponavljala neke lekcije po nekoliko puta, jer kako kaže to je bilo njeno svjetlo na kraju tunela.

N1

“U tom vremenu moram izdvojiti nekoliko nastavnika koji su uticali na mene i čije su moralne norme utisnute duboko u moj karakter. Nastavnik biologije Zejnil Velić i nastavnik matematike Zikret Džananović. Nažalost, ni jedan ni drugi nisu više s nama. Zadnji put sam nastavnika Zikreta Džananovića vidjela u Potočarima. On je jednostavno od 11. jula do 13. jula u potpunosti osijedio”, prepričava svoje srebreničke slike djetinjstva Akagić, danas profesorica na Elektotehničkom fakultetu u Sarajevu.

Dva brata Kemo i Kemail Hajdarević preživjeli su genocid, tako što su krenulu tzv. “putem smrti”. Kemail je tada imao 15, a Kemo 20 godina.

N1

“Ostaće mi u sjećanju poziv upomoć, jedan strašan zvuk…koji se daleko urezao u moje sjećanje. Čovjek je dozivao ‘nemojte me ostaviti’, pomozite mi. Bili smo golobradi i isprepadani mladići koji su krenuli da brane svoje domovinu. Pripadao sam određenoj brigadi, bio sam maloljetan. Moja dva brata i ja krenuli smo putem smrti. Bio sam na početku kolone, a druga dva brata na kraju. Rekli smo da imamo jedan posto šanse da preživimo ako krenemo šumom, a nikako ako se predamo”, prisjeća se Kemo Hajdarević profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja.

“Kada sam preživio taj put smrti i kada smo stigli na slobodnu teritoriju, tamo me dočekao jedan vojnik i pružio mi ruku, tada sam se ponovo osjećao živim. I rekao mi ‘dječače jeste li vi uspjeli preživjeti’. Ja sam odgovorio ‘recite mi vi jesam li, meni je sve ovo nestvarno’. Uzeo sam konzervu i hljeb i jedan zalogaj koji sam uzeo da progutam nisam mogao. Valjda sam se odvikao od hrane. Nisam znao da žvaćem”, priča nam profesor geografije Kemail Hajdarević.

Elvir Redžepović izbjegao je iz Srebrenice 1992. godine za Tuzlu, i onda se pokušao vratiti kada je čuo šta se dešava u njegovom rodnom gradu.

N1

“Tada sam ranjen negdje kod Nezuka kada sam pokušao krenuti za Srebrenicu. Bio sam u šumi nekih šest sati na otvorenom. Nakon nekog vremena moji prijatelji su našli način da me pomoću kajševa koje su dobacivali da naprave omoču i izvukli me. Tu je bio moj sadašnji kum Nedžad i jedan od najboljih prijatelja Edin Čizmić, danas komandant helikopterskog skvadorna u Sarajevu. Veliku zahvalnost ima obojici i danas moj sin se zove Edin, u čast mog prijatelja Edina Čizmića”, govori Redžepović.

Prva spaljena kuća u Srebrenici je kuća majke Šefkije Hadžiarapović iz Srebrenice.

N1

“Sreća da ona u aprilu 1992. godine nije spavala tu, inače bi izgorjela. Odmah na početku moj najstariji brat je poginuo. Ostale su sve moje sestre i zetovi. Zet Hren Rudolf je katolik koji je ukopan u mezarju u Potočarima, muž moje rahmetli sestre koja je prije skoro preselila. Drugi zet Munib, njegova mnogobrojna familija i prijatelji. Još uvijek nismo pronašli svog tetka i tetića”, priča Hadžiarapović, penzionisani docent matematike u Eindhovenu.

Šukrija Meholjić, prepričava, da je tokom rata morao napustiti Srebrenicu, ali ona nije njega nikada, jer teče njegovim venama otkako se rodio. Istinu o genocidu širi kroz svoje karikature, tekstove i govore širom svijeta.

N1

“Mi svjedočimo o završnoj fazi genocida. Veoma je opasno što se negira genocid i pokušava i anticivilzacijska revizija historijskih dokazanih činjenica i sudski presuđenih. Mi smo očekivali da će se u ovih 25 godina pojaviti neki srpski Vili Brandt. Ne zaboravimo Srebrenicu, jer je to mjesto najvećeg bola i suza na Bosninom licu”, tvrdi Meholjić.

Filmski režiser Ado Hasanović protjeran je iz Glogove kao šestogodišnjak. Njegov otac ostao je u Srebrenici do 1995. Preživio je genocid prešavši preko šume, dok su Ado i njegova majka sa konvojem 1993. godine otišli za Tuzlu.

N1

“U Srebrenici ljudi danas ‘normalno’ žive… To je za nekog stranca kada posjeti taj grad nenormalno da vidi Bošnjaka i Srbina, da ponovo sjede i piju kafu. To se dešava u Srebrenici, Bratuncu i Vlasenici. I to je dobro da se dešava. Treba znati da je jedna politika iz tog vremena bila pogrešna i da ti ljudi koji su bili uključeni u tu politiku nisu svi osuđeni”, mišljenja je Hasanović.

Mirsad Bektić, UFC borac, koji danas živi u Kanadi, 1992. godine kada je bio beba, izbjegao je sa majkom i braćom u Italiju.

N1

“Moj otac je ostao u Bosni, a majka je povela mene i braću u Italiju. Ne sjećam se puno Bosne, više Njemačke. Bio sam dijete nisam imao kuću i išli smo svugdje. Bosna i Hercegovina i Srebrenica, za mene je pola života. Kad mislim odakle sam i šta su mi majka i nena preživjeli, samo začepim i radim jako. Velika prilika je što sam danas živ”, tvrdi Bektić.

Nerko Hadžiarapović, profesor je Marketinga na fakultetima u Utrehtu i Amsterdanu. Godine 1977. rođen je u Srebrenici, gdje je i odrastao.

N1

“Imam dva sina. Mak Medo 11 godina i Tamar osam godina. I prelijepu suprugu Maju, rodom iz Zenice. Zdrava djeca i sretna porodica su najveći uspjeh koji čovjek može postići u svom životu. Tu privilegiju moji mnogi prijatelji i poznanici, familija, drugovi nikada nisu imali šansu da ostvare jer su ubijeni u genocidu u Srebrenici. Samir, Alen, Vahidin, Mehudin… Lista je preduga da je sad nabrajam”, objašnjava Hadžiarapović.

Aldena Begića rat je zatekao u Sarajevu, gdje je i studirao. U genocidu u Srebrenici ubijeno mu je 56 članova uže i šire porodice.

N1

“Jesu oni nažalost pobili toliko ljudi, ali nas nisu ubili! Nisu nas ubili, jer ćemo mi kroz naše napredovanje i obrazovanje naše djece nastaviti, a bitna u svemu tome jeste naša povezanost sa Srebrenicom”, kaže Begić koji je specijalista interne medicine na KCUS-u.

Amela Mustafić rođena je 1994. u Srebrenici. Danas kroz pero svoje poezije čuva kulturu sjećanja na genocid u Srebrenici i želi poezijom ispisivati ljepšu budućnost u Bosni i Hercegovine.

N1

“Tada su grudi moje majke bila moja soba, a ruke moga oca – moj krov. Priče o genocidu proizvele su rupu u mojoj nutrini koju sam popunjavala pišući poeziju. U mojoj poeziju, sve majke su pronašle kosti svoje djece. U mojoj poeziji svi mrtvi su pronašli mir. Spašeni, u kući bez prozora, pričaju kroz moje stihove da je rat najveće zlo i najveći besmisao. A preživjeli, oni pričaju priče o uspjehu, o dizanju iz pepela. Oni pričaju da je mir naveće bogatstvo koje možemo posjedovati. Oni, u mojoj poeziju, ne razumiju značenje riječi ‘mržnja'”, zaključuje za N1 mlada pjesnikinja iz Srebrenice.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad