Tipično subotnje veče u Sarajevu jednom Britancu promijenilo je kompletan život, bar tako počinje tekst koji je objavljen u The Guardianu.

Chris Leslie je fotograf, koji je BiH posjetio 20 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i kako bi zabilježio život u glavnom gradu BiH dvije decenije poslije.

“Bio sam u Underground klubu, lokalni heavy metal bend je svirao, a ja sam pokušavao naći mlađe generacije, ratne bebe – koje su rođene nakon rata u Bosni, a sada su mladići i djevojke”, priča Leslie.

To je bio njegov četvrti dan u Sarajevu, nešto prije, slikao je prijem u ambasadi SAD-a povodom 20 godina Daytona, koji je označio kraj brutalnih stradanja i kraj opsade Sarajevo, najduže u modernoj historiji.

Osim pompezne ceremnije, i obezbjeđenja u ambasadi, ništa specijalno nije mogao da uhvati objektivom svog aparata. Drugih događaja koji obilježavaju jubilej nije bilo, a za Guardian piše: “20 godina do danas, a ja nisam imao ništa da fotografišem”.

U gradu nije bilo znakova tog “praznika”, a u klubu Underground mahom mlađa ekipa je pila, zabavljala se pod prigušenim svjetlima – ljudi su partijali, piše Leslie.

Uhvatio je nekoliko kadrova ljudi dok je svjetlost u klubu bila podnošljiva za aparat. Skenirao je ljude, dok mu je kako kaže “mozak probijao glasan heavy metal i jeftino pivo”.

Prije nego je pokupio stvari i krenuo u hotelsku sobu, Leslie je na šanku vidio momka i djevojku, očigledno par, koji je krenuo da se poljubi. Upravo taj kadar je zabilježio, bez njihove dozvole te otišao da spava.

The Guardian je kasnije objavio fotografiju kao dio fotoeseja, a Leslie je nakon nekoliko dana dobio e-mail od Lejle, djevojke sa fotografije.

Dvadesetogodišnja studentica radiologije je rođena iste sedmice kada je završila agresija na BiH.

“Primijetila sam fotografiju mog dečka i mene. Ljudi me zovu sa svih strana i govore mi da sam na naslovnici Guardiana. Fantastično je što smo na slici mi, jer ide savršeno uz članak, jer moj dečko je Srbin, a ja sam Bosanka”.

U zemlji gdje su ožiljci rata još svježi i bolni, Lejna i njen dečko Damir Marilović su nešto poput rariteta, piše Chris Leslie.

“Nacionalizam u BiH je još uvijek norma, tenzije i podjele postoje, a političari to koriste kao svoju agendu”, navodi se u tekstu.

Pomenuo je Leslie je sistem “dvije škole pod jednim krovom”, različite interpretacije historije i političkih ideja.

Istakao je kako se nekada ne vidi mogućnost ikakve integracije.

“Ljudi poput Lejle i Davora su rijedak izuzetak. Oni izazivaju konsenzuse dvije decenije nakon rata koji kažu da je važno koje je nacionalnosti momak ili djevojka”.

Lejna je Leslieju ispričala historijat braka njenih roditelja, te je shvatio da njenim venama teče krv koja se ranije suprotstavila etničkim podjelama.

Njena majka je Vanja, katolkinja, dok je otac Enes musliman. Zaljubili su se na Valentinovo 1994. godine u malom mjestu pokraj Sarajeva. Ivona i njena porodica su živjeli kao izbjeglice nakon bijega iz Sarajeva, dok je Enes ostao u BiH kao vojnik.

Njihovu vezu su osporavali svi, jer tih godina nije bilo idealno imati “unakrsnu” vezu, piše Leslie. Rat je bjesnio, a Ivona je odlučila potražiti Elvira u gradu kojeg su jedinog mogli zvati domom.

Uprkos ratnim razaranjima, duh grada je ostao živ među ljudima. Neki kažu da su se tada više smijali no ikada, valjda jer nisu imalo mnogo. Imali su ono što su imali, a Leslie podsjeća da su neki od najboljih bendova tada svirali u opsadnom gradu.

“Rock Under the Siege koncert i Čekajući Godoa u režiji Sunsan Sontag su sinonimi sreće tih godina i događaji koji su Sarajevo održali živim”, stoji u tekstu.

Danas, Sarajevo je dosta drugačiji grad. Vidljivi su fizički ožiljci, ali je taj grad stavio hrabro, kozmopolitisko lice za međunarodnu zajednicu.

Enes i Vanja, Lejlini roditelji su za Guardian ispričali jednu drugu priču. “Izgubili smo osjećaj da su Sarajevo i njegovi građani pokazali snagu u ratu. Hrabrost, solidarnost, žrtvu, ponos i prkos su kvaliteti koje smo pokazali kada je bilo neophodno. Danas toga nedostaje. Znamo da taj period zauzima posebno mjesto u našim srcima, i bićemo ovdje do posljednjeg daha”.

Trenutna nezaposlenost u BiH iznosi 43 posto, a politička i ekonomska korupcija predatavljaju kugu društva. Lejla je autoru teksta na The Guardianu kazala da je teško živjeti ovdje, a nije sigurna da li će ona i Davor ostati u glavnom gradu BiH nakon što dobije univerzitetsku diplomu.

Sada su sretni i zaljubljeni, i ponovo žive prošlost njenih roditelja, kaže Leslie, samo bez ratnih razaranja.

Uz malu ispravku, danas se “ratne bebe” ne zovu tako, njihovo ime danas glasi “bebe mira”, barem mu je tako Lejna objasnila po završetku razgovora kojeg su obavili na Skypeu.

Napomena: Imena su promijenjena na zahtjev aktera priče. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.