Kada se suprugina ljubav ugasi zbog muževog dugogodišnjeg nasilja, ona s osjećajem straha, krivnje, nedostatka samopouzdanja i samopoštovanja, bez perspektive, obeshrabrena i očajna spas traži pod okriljem Sigurne kuće.

Ove ustanove namijenjene su privremenom zbrinjavanju žena i njihove djece – žrtava porodičnog nasilja i predstavlja realizaciju prava žrtve nasilja u porodici na fizičku i psihičku sigurnost, odnosno zaštitu života, tjelesnog integriteta i duševnog zdravlja i sprečavanje daljeg nasilničkog ponašanja. U BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživa mjesta.

Jedna od najvećih je Sigurna kuća u Sarajevu. Menadžerica ove ustanove Mubera Hodžić-Lemeš je u razgovoru za Fenu govorila o nasilju u porodici, proceduri smještaja te psihološkom i ekonomskom osnaživanju žena.

Podsjeća da je Sigurna kuća Fondacije lokalne demokratije otvorena 2000. godine te da su do sada primili 1.647 žrtava nasilja, od čega su 574 žene, 791 dijete i 282 djevojke. Trenutno se u Sigurnoj kući nalaze 24 korisnice.

Pored toga što nudi sklonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, Sigurna kuća nudi i sklonište za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja i drugih oblika nasilja te SOS telefon za prijavu nasilja u porodici koji je dostupan 24 sata, (1265 za područje Federacije BiH i 1264 za područje Republike Srpske).

– U početku im je najvažnije ponovo uspostaviti osjećaj sigurnosti i osigurati im fizičku zaštitu, a potom se uključuju u kompletan psihosocijalni terapijski tretman. Nakon stabilizacije psihofizičkog stanja pravi se “izlazna strategija” u kojoj se izjašnjavaju o željenom cilju – kazala je Hodžić-Lemeš. 

Pojašnjava da se smještaj u Sigurnu kuću vrši po preporuci Centra za socijalni rad, policijskih uprava, naloga tužilaštva ili prijavom na SOS telefon za prijavu nasilja, a na osnovu potpisanih Protokola o postupanju sa žrtvama nasilja u porodici između Fondacije lokalne demokratije, Kantonalnog centra za socijalni rad i MUP-a Kantona Sarajevo.

– Za svaku klijenticu nastojimo da uspostavimo zadovoljenje osnovnih emocionalnih potreba ponovnim uspostavljanjem osjećaja osobnosti, dostojanstva i samopoštovanja. Radi boljeg prepoznavanja i razumijevanja vlastitih postupaka koje prije nije povezivala s viktimizacijom pružamo joj odgovarajuće znanje o zlostavljanju i njegovim učincima, kao i informacije o posttraumatskim učincima zlostavljanja – naglasila je Hodžić-Lemeš.

Evaluacija statističkih podataka Sigurne kuće ukazuje da se 60 posto žena vraća u porodicu.

– Veoma često se vraćaju zbog ekonomske zavisnosti, predrasuda, djece, vjerovanja da se će se promijeniti, različitih pritisaka od porodice i slično. Ukoliko postoji podrška i stručni rad s počiniteljem nasilja moguća je uspješnija reintegracija porodice – istakla je.  

Koordinatorica Sigurne kuće u okviru “Vive Žene” Tuzla Fatima Bećirović kazala je u razgovoru za Fenu da ova ustanova godišnje primi oko 100 žrtava nasilja, a da u njoj trenutno borave tri žene i petoro malodobne djece.

Žene dolaze najčešće u akutnoj krizi kada joj je život u opasnosti te kada je izložena različitim prijetnjama kao da će je partner ubiti ako prijavi nasilje, da će povrijediti nju ili druge članove porodice ili prijeti da će sebi nešto uraditi.

– Vrlo često dolaze s vidljivim povredama po cijelom tijelu, što one ponekad smatraju i jedinim dokazom, jer se često dešava da im se ne vjeruje – kazala je Bećirović.

Međutim, ističe, fizičke povrede nisu jedini oblik i dokaz nasilja te postoje i druge vrste nasilja kao što su psihičko, seksualno i ekonomsko, koje se također može dokazati i koje je podjednako kažnjivo i zabranjeno.

– Imali smo složen slučaj žene s djetetom koja je bila izložena svim mogućim oblicima nasilja tokom 10 godina braka. Nasilju su bili izloženi i ostali članovi porodice, komšije, slučajni prolaznici, ali i stručne osobe Centra za socijalni rad i sigurne kuće. Tokom njenog boravka u kući, muž ju je uznemiravao i prijetio čak i stručnim osobama zbog čega je podnesena prijava. Osuđen je za nasilje, prijetnje i vrijeđanja supruge i njenih srodnika, ali i uposlenika sigurne kuće. Nažalost, ni nakon osuđujuće presude, izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja, ali i razvoda braka nasilje još nije u potpunosti prestalo, ali ta žena je sigurna u odluku da više ne želi živjeti u nasilju i da neće popustiti pod pritiskom te polako, ali sigurno organizira život na drugačiji način uz podršku porodice i institucija – navodi Bećirović.

Kaže također da se žrtve nasilja u najvećoj mjeri vraćaju u nasilno okruženje, čak njih oko 80 posto. U takvim situacijama jako je važno da počinitelj nasilja bude u tretmanu. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH predviđa mogućnost zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja, ali se ta zakonska mogućnost jako rijetko koristi.

Takav tretman počinitelja nasilja, smatra Bećirović, može rezultirati pozitivnim ishodom i može prestati s nasiljem, ali je u BiH takva mogućnost tretmana još na neki način na dobrovoljnoj osnovi.

– Imali smo slučaj kada je žena nakon 26 godina braka i nasilja potražila pomoć Sigurne kuće, nakon čega je i počinitelj nasilja tražio pomoć. Tada smo organizirali tretman partnerske terapije koji je rezultirao pozitivnim ishodom. Promjena je moguća ukoliko se radi i sa žrtvom i počiniteljem. Važno je dati priliku počinitelju nasilja da dobije pomoć i prestane s nasiljem, što naravno nije lako i svakako ne isključuje njegovu odgovornost za nasilje koje je provodio – objasnila je Bećirović.

Trenutno su u fazi izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, gdje je predloženo da se sigurne kuće mogu osnovati kao ustanove i da se finansiraju 70 posto iz budžeta Federacije BiH i 30 posto iz budžeta kantona, ali samo za troškove smještaja žrtava nasilja, bez mogućnosti finanisranja uposlenih stručnih radnika niti drugih troškova rada sigurne kuće.

Bećirović je mišljenja da takvo zakonsko rješenje ne odgovara postojećim sigurnim kućama, zbog čega je predloženo da se sigurne kuće mogu osnovati na osnovu zakona o ustanovama ili zakona o udruženjima i fondacijama s mogućnošću finansiranja i fiksnih troškova.

Koordinatorica Sigurne kuće u Banjoj Luci Amela Bašić-Tomić kazala je za Fenu da prema njenim informacijama oko 60 posto žena započne novi život sa svojom djecom nakon izlaska iz Sigurne kuće. Žene koje odluče da se vrate nasilnom partneru to najčešće učine u prvih deset dana boravka u Sigurnoj kući.

Navodi da je Sigurna kuća prepoznata u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske kao posebna mjera podrške za žrtve nasilja i u kojem je određen maksimalan period boravka u trajanju od šest mjeseci uz mogućnost produženja na dodatnih šest mjeseci.

– Putem projekata ekonomskog osnaživanja uspjeli smo za određeni broj žena osigurati finansijska sredstva za otpočinjanje malog biznisa. Nakon izlaska iz Sigurne kuće sa ženama se nastavlja kontakt narednih 18 mjeseci. Sve korisnice mogu da dobiju dodatnu pomoć i podršku u zavisnosti od individualnih potreba – pojasnila je Bašić-Tomić. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.