Mladi na prostoru Zapadnog Balkana osim nekadašnje zajedničke države danas dijele i slične životne sudbine.
Neki od njih su obrazovani i ambiciozni, ali su svoje zaposlenje umjesto u struci morali potražiti na drugim pozicijama i poslovima. Tako danas programeri rade kao konobari, a magistri poljoprivrede kao trgovci mobitelima.
Umjesto farme ili apoteke prodaja mobitela
Nisvet Pašić iz Fojnice ima 28 godina i diplomu magistra poljoprivrede. Bez obzira na to, danas ga možete sresti u prodavnici telefona i opreme u Sarajevu. To je daleko od onoga što je očekivao kada je birao srednju školu, a potom i fakultet koji će upisati.
“Pošto sam inače sa sela, kući sam se bavio poljoprivrednom proizvodnjom i tako da sam zavolio taj posao i mislio sam da ću nakon završetka fakulteta negdje naći posao, da vodim neku farmu, firmu, neku poljoprivrednu zadrugu ili apoteku”, rekao je Pašić.
Prema njegovim riječima, nije slutio da kao fakultetski obrazovan građanin neće raditi u svojoj struci.
“Dok sam upisivao fakultet, mislio sam da je poljoprivreda budućnost jedne države. Međutim, zbog okolnosti u našoj državi završio sam tako što sam trenutno trgovac jer sam vidio da to trenutno najbolje funkcioniše”, kazao je Pašić.
Prije toga je skoro dvije godine nakon završetka studija tražio posao, slao svoju biografiju na oglase s interneta ili iz novina, a i lično je posjećivao firme kako bi se zaposlio.
Posao je našao sjedeći na kafi s vlasnikom firme u kojoj sada radi. Zamolio ga je za posao u njegovoj radnji na šta mu je vlasnik rekao “kako da tebe zaposlim kao magistra poljoprivrede da radiš kao trgovac? Je li za tebe taj nivo?”. Pašić je odgovorio da mu je važan samo posao, nebitno kakav.
Uzaludno školovanje
Prisjećajući se studentskih dana, vjerovao je da će odmah nakon diplome imati siguran posao, ali se to, na koncu, nije desilo, što ga je deprimiralo.
“Iskreno, bio sam deprimiran zbog toga što završiš fakultet, daš pola, skoro trećinu života i na kraju nemaš posla”, rekao je Pašić.
Priznao je da je sada zavolio svoj posao o kojem na početku nije ništa znao. Kazao je da se svaki posao može naučiti ako za tim postoji volja.
Dodaje i kako poznaje dosta vršnjaka i mladih ljudi koji poput njega ne rade u struci i ne koriste znanje koje su godinama sticali. Mnogi od njih, kako kaže, uzalud su se školovali.
“Poznajem dosta prijatelja ali niko ne radi. Završili su fakultete, ali su i dalje kući ili na birou. Čak nisu ni na birou”, rekao je Pašić za AA.
Za programere ćete danas vrlo često čuti da nemaju problema s pronalaskom posla i da je najveća “dilema” kojeg poslodavca odabrati. Međutim, primjer Hajre Mrkulića pokazuje da i oni dijele jednake probleme s hiljadama mladih širom regije. Po struci je programer, ali je zbog nedostatka posla Hajro računar zamijenio tacnom.
“Po struci sam programer. Završio sam primijenjeno računarstvo na Prirodno-matematičkom fakultetu u Podgorici. Trenutno radim kao konobar u jednom podgoričkom lokalu. Vlada velika kriza oko novih radnih mjesta, ali mora da se živi“, kazao je Mrkulić.
Umjesto računara – tacna
On je svjestan da nije jedini koji uprkos fakultetskoj diplomi ne radi u svojoj struci.
“Nažalost, nisam jedini slučaj koji ne radi u svojoj struci. Ima puno doktora, inžinjera, elektroinžinjera, programera koji jednostavno ne rade u svojoj struci, ne mogu da nađu posao, pa su primorani da rade nešto drugo, kako bi sebi omogućili normalno funkcionisanje”, rekao je Mrkulić, koji je četiri godine studirao primijenjeno računarstvo. Ipak, posla u struci još uvijek nema, ali ne gubi nadu i vjeruje da će se situacija popraviti.
I Samit Payaziti (27) iz Skoplja se nada kako će konobarsku kecelju uskoro zamijeniti razrednim dnevnikom. On je prije dvije godine diplomirao na Pedagoškom fakultetu Univerziteta “Sv. Kirila i Metodija” i trenutno radi kao konobar u jednom od skopskih restorana.
Payaziti ističe da je “konobar sa diplomom” i da nema priliku da radi kao nastavnik, što mu je životna želja i za šta se školovao.
“Prijavljivao sam se na posljednja četiri javna oglasa. Izlazio sam na ispite, ali sam na kraju uvijek odbijan zbog banalnih razloga. Svi znamo kako i ko dobija posao. Pravo prvenstva na posao imate ako ste član vladajuće partije”, tvrdi Payaziti.
On ipak ne odustaje od svojih želja, a mlađim od sebe preporučuje da bolje planiraju.
“Moja preporuka mladima je da ne budu konobari kada završe fakultet. Za bolju budućnost ranije planirajte i ne dozvolite da drugi njom upravljaju”, poručio je Payaziti.
Namjerna eliminacija kandidata na konkursima
Mrkulićev i Payazitijev kolega po “prinudnom zanimanju” je Blerim Cakolli iz Prištine, koji s titulom magistra prava radi u jednom prištinskom bistrou. Na Kosovu mnogo mladih sa univerzitetskim i magistarskim diplomama, poput Cakollija, radi bilo kakve poslove kako bi sebi i porodici obezbjedili preživljavanje.
On je rekao da nije uspio da se zaposli u struci zato što se na konkursima za zapošljavanje postavljaju uslovi za namjernu eliminaciju kandidata, kao što su neophodne tri godine radnog iskustva, koje niti jedan svršeni pravnik nema.
On ističe da redovno prati sve konkurse u njegovoj struci, ali da ne samo što nigdje nije prošao, nego je bilo i slučajeva kada i pored ispunjavanja osnovniih uslova uopšte nije bio pozvan na intervju. Po njemu jedan od razloga leži u nepotizmu u kosovskom drušvu.
Za njega, kako napominje, život nije samo nauka i čovjek treba da se bavi i drugm stvarima. Ipak bavljenje profesijom za koju ste školovani trebao bi biti prioritet, a to se na Kosovu dešava jako rijetko.
“Potreba dolazi uvijek prije želje. Na neki način, ovdje kod nas na Kosovu, studije su postale želja. Za mene lično su kao hobi. Ja mogu da završim još dva ili tri fakulteta, koliko bude potrebno i koliko imam želja, ali posao je vrsta potrebe zato što u potpunosti zavisimo od posla. Ja zavisim od posla kojeg radim”, rekao je Cakolli.
Katastrofalno planiranje tržišta rada
Cakolli je ispričao da je od početka studiranja 2007. godine sve vrijeme radio i studirao istovremeno, ne želeći da traži novac od roditelja. Zato je za njega najveće razočarenje što ni nakon završetka master studija nije mogao da se zaposli u struci. U njegovom okruženju je još 15 mladih pravnika sa magistraturom.
Problem leži u planiranju tržišta rada, koje je po njemu, katastrofalno. On, također, krivi institucije jer ne daju šansu mladima da steknu radno iskustvo, a traže ga na konkursima. Cakolli dodaje i da ukoliko neko i pruži mogućnost mladom pravniku da završi staž, to radi ne dajući mu platu, a odlazak na posao ima svoje troškove i većina to sebi ne može da priušti.
Zbog svega toga Blerim Cakolli planira da najprije položi pravosudni ispit i da pokuša da se zaposli kao pravnik bilo gdje. Kao poslednju opciju Cakolli vidi odlazak sa Kosova u potrazi za boljim poslom i boljom platom.
Cakolli svoju priliku vjerovatno vidi u nekoj od zemalja Evropske unije. U najmlađoj članici EU Hrvatskoj živi Mladen Zdilar, koji se suočava s istim problemima. On već godinama radi kao poštar. Iako je paralelno s poštarskim poslom uspio završiti Fakultet prometnih znanosti, premještaj na bolje radno mjesto još uvijek nije dobio.
“Očekujem kako ću uskoro dobiti bolju poziciju u pošti s obzirom da sam dobio diplomu. Zasad sam na terenu i raznosim poštanske pošiljke, pisma, uplatnice i pakete. Na posao poštara sam naviknuo, plaća je redovna, iako nije dovoljna za sve potrebe moje obitelji, ali bit će bolje”, kaže Zdilar koji od svog hobija, fotografirajući vjenčanja, zaradi dodatno za visoke troškove podstanarstva u Zagrebu.
