Ljevak-Bajramović: Mladi su se pretvorili u jednu ozbiljnu snagu, grmilo ili sijevalo sutra trebamo izaći na proteste

N1: U subotu najavljeni protesti u više bh. gradova, može li doći do konkretnih promjena?

Ljevak Bajramović: Mislim da su ove koje su se već dogodile dovoljan povod da se istraje. Mislim da su nas mladi ljudi ohrabrili umjesto da je obrnuto. Mi njih ne smijemo remetiti, trebamo ih podržati onako kako smatramo da je napotrebnije i ako nemamo šta pametno da dodamo i da pružimo konkretnu podršku, onda se trebamo izmaći, popustiti tastature i gledati kako se nova generacija pretvorila u jednu ozbiljnu snagu kojoj smo pronalazili niz zamjerki jer su odrasli u potpuno novom dobu, zato što čitaju sažetke lektira na internetu, a ne čitaju od korice do korice knjige koje nisu namijenjene određenim uzrastima niti su ikad bile. Vjerujem da ovi mladi mogu mnogo, jučer u Banjaluci su bili protesti podrške Sarajevu zbog ove velike tragedije koja se desila, naravno nije bilo onoliko ljudi koliko bi se trebalo očekivati, ali korak po korak kao što ja volim reći kada imam neki veliki rok koji ne smijem probiti na plećima 'kako da miš pojede slona' - zalogaj po zalogaj. Svaki taj krug će se širiti ja sam u to uvjerena i sve vrijeme otkako su počeli protesti vjerujem da će se ta podrška mladima širiti i smatram da je ovo prilika da se mladi ljudi iz BiH istinski upoznaju i shvate da nacionalistička retorika kojom smo kontaminirani 30 i više godina nije jedini motiv i tema u ovoj zemlji i da postoje i druge.

N1: Vi ste u jednom gostovanju naveli da su smrt Erdoana Morankića, povrede 16-ogodišnje djevojke posljedica sistemskog kolapsa. Mladi traže imenovanje stručnih rukovodilaca na sve upražnjene funkcije u nadležnim institucijama. Imamo li mi dovoljno stručnih kadrova, s obzirom na dugogodišnji odliv stanovništva iz BiH, a ima li i generalno volje za to?

Ljevak-Bajramović: Da volje ima nisam sigurna, ali isto tako pored postavljanja stručnih kadrova mi bismo mogli pokušati, kada već postoji nesvakidašnja za BiH vrsta entuzijazma i pozitivnog naboja, pokušati istrajati u zahtjevima za formiranjem ekspertske vlade kako se ne bi desio apsurd nakon ovog igrokaza kada je jedna stranka iz koalicije srušila vladu i otišla u opoziciju s namjerom da uživa sve privilegije u tehničkom mandatu koje te pozicije podrazumijevaju. Ekspertska vlada i eksperti i ekspertice na pozicijama u državnim, odnosno javnim preduzećima, bio bi konačni prvi korak ka depolitizaciji javnih preduzeća i ka vraćanju povjerenja ljudi u institucije i one ljude koji ih predstavljaju.

Jeste, mnogi ljudi su otišli iz ove zemlje, ali upravo zapošljavanjem podobnih, a ne sposobnih, ovaj narod su pokušali i djelimično uspjeli uvjeriti kako ova zemlja nema stručnjaka ili stručnjakinja, odnosno eksperata i ekspertica. Ja sam uvjerena da ih ima dovoljno. Neke od tih ljudi poznajem, neki bi se možda vratili u ovu zemlju kada bi imali dovoljno razloga. Postoji jedan opravdan strah, a to je: da li će ozbiljni ljudi, bez mrlja u karijeri i bez političke prošlosti, prihvatiti se politike, zbog toga što je to zaista jedan beščastan posao ispao u našoj zemlji — i ne samo u našoj zemlji. Ja znam neke ljude koji su ulazili u ovim posljednjim godinama u političke partije koje su se zalagale za određene progresivne ciljeve, građanstvo, upravo ekspertske izbore na rukovodećim pozicijama, i onda su te iste osobe sa svojom ekspertizom bile ugrožene unutar vlastitih partija i odlazile iz tih partija. Uspjeh pojedinih članova, najčešće članica, u partijama vladajuće trojke se kažnjavao na narednim izborima. Žene su uklanjane sa predizbornih lista, stavljane na neko periferno mjesto.

Tako da, ako se nađe dovoljan broj entuzijasta, ja vjerujem da je moguće imati eksperte na pozicijama u javnim firmama i eksperte u budućoj vladi, kako ne bismo dozvolili ovima da se baš “ukopaju” ne samo do izbora, nego jako dugo. Kod nas traje formiranje vlasti, pa bi se to lijepo sve “oposlilo” onako kako su navikli. Na kraju krajeva, znamo koliko je vlada premijera bivšeg Fadila Novalića bila dugo u tehničkom mandatu. Kod nas stvarno stvari toliko ne funkcionišu da je potpuno svejedno da li je vlada u legitimnom ili tehničkom mandatu.

N1: Sad kad spominjemo i samu ostavku Vlade Kantona Sarajevo, odnosno premijera koji je doveo čitavu vladu da sada bude vlada u ostavci — vi navodite da bi možda trebalo imenovati tu ekspertsku, ali opet znamo da je po zakonu Skupština Kantona Sarajevo je ta koja imenuje vladu. Da li bi bilo volje u Skupštini imenovati takvu vladu? Jer vidimo da već traju izjave opozicije da će ostati ova vlada u tehničkom mandatu, da i dalje koriste sve svoje beneficije koje se nude ministrima, da će tako biti sve do oktobra, pa i dok se nova vlada ne izabere. Da li bi onda bilo volje u skupštinskim klupama izabrati eksperte?

Ljevak-Bajramović: Ja to često također govorim. One prošle nisam znala i nisam sretala — mislim na onih 30 godina ranije. Neke od ovih znam, i to jako dobro, i zaista mislim da neki od tih ljudi koji sjede u Skupštini Kantona Sarajevo imaju kapaciteta da se izbore za tako progresivne odluke. Ima ih 18. Ali ne znam ih sve i ne znam koliko bi uopšte nekome kome nije u interesu da bude ikakav red, već da se oni sami “vrate” nekada — svejedno jedni ili drugi — bilo u interesu da insistiramo na ekspertskoj vladi. Ali vidjet ćemo. Najvažnije je ne odustati. Najvažnije je iskoristiti zaista sutrašnji dan, kakvo god da bude vrijeme — grmilo, sijevalo — svejedno je, i izaći na proteste. Kad sam kod vremena, meni je zanimljivo koliko su u ovoj zemlji ljudi izgubili povjerenje prema institucijama, političarima, prema različitim pojedincima koji su na pozicijama donošenja odluka, da je nama naš prekrasni meteorolog Nedim Sladić postao čovjek od najvećeg povjerenja u ovoj zemlji. Jer kad sam rekla “neovisno o vremenu da izađemo sutra”, pomislila sam: nisam vidjela šta je Sladić prognozirao za vikend. U normalnim društvima meteorolog je čovjek koji radi svoj posao. U našem društvu je, s jedne strane, Sladić čovjek s razlogom od povjerenja, a s druge strane — i to opet govori o našoj mentalnoj strukturi — čovjek koji je kriv za vremenske nepogode. Tako da: hajmo za početak izaći u subotu na proteste, odnosno sutra u 12 sati ispred Zemaljskog muzeja BiH i u drugim gradovima gdje se bude organizovalo, a neka se ekspertskom vladom i bilo kojom drugom vladom bavi Skupština.

N1: Vi pozivate izlazak na proteste, s druge strane — na društvenim mrežama od početka i danima već traju polemike o tome da li su protesti politički instruisani. S druge strane, izvlače se biografije određenih ljudi koji su rekli zapravo da nisu tu kao organizatori. Koliki je izazov zapravo mladima da u ovom trenutku ostanu van politike i na taj način traže da se nešto mijenja, a da ih se upravo ne proziva u ovakvim komentarima i nije riječ samo o organizatorima. Mnogi koji su i nama davali izjave bili su predmet različitih komentara. Kako da im se održi volja i da zanemare te komentare — i na društvenim mrežama, pa i jednih o drugima?

Ljevak-Bajramović: Da ne bih sad nešto teoretizirala, imam jedan vrlo jednostavan praktičan savjet: neka odu ti mladi ljudi i pogledaju na pretraživačima sve ono što se o meni pisalo 2019. godine. Ako sam ja to preživjela — svako će. Njihov osnovni mehanizam, svih ovih koji su protiv bilo kakvih promjena, je naravno da demotiviraju ljude koji se bune. Ja od tih 2019. nisam… i tada, ja ponekad kad mi neko nešto pošalje, uvijek molim ljude da mi ne šalju negativne komentare o meni — ne moraju ni pozitivne — ali postoji nešto u tome. Njihov cilj je da ljude uplaše, da ih dovedu u poziciju da se brinu za vlastitu porodicu. Pričamo opet o mladim osobama koje se vjerovatno teže izbore s komentarima, naravno. Pogotovo što imamo sad jedan specifičan korpus odluka i problema koji podrazumijevaju nezgodnu poziciju i nastavnika i nastavnica. Ne može se tako — razumijem ih — pustiti djecu da idu s nastave, a s druge strane mogu se desiti razne zloupotrebe: da recimo roditelji pravdaju izostanke, pa onda djeca kažu da su na protestu, a nisu, istovremeno nisu ni u školi, pa su na nekom trećem mjestu.

Iz moje cjeloživotne anarhične perspektive ja uvijek kažem: da sam srednjoškolka, baš bi me zanimalo koliko imam neopravdanih nije me zanimalo u to vrijeme, ali prijatelji da ne mogu na ekskurziju? Pa mogu se sami organizovati, biće punoljetni u četvrtom razredu. Ako u četvrtom idu na ekskurziju — na kraju krajeva, eto prilike da se ukloni monopol određenih agencija koje organizuju te ekskurzije. Neka se sami organizuju. U tim godinama, kada idete negdje sa svojim društvom, potpuno je svejedno da li ste u Lloret de Maru, gdje se najčešće ide, ili ste u nekom drugom mjestu. Tako da, djeco, biće ekskurzija — samo je važno da bude i nas. Mislim da je beskompromisnost nešto što nam jedino može donijeti rezultat. Bilo koja vrsta kalkulacije ne isplati se ni kratkoročno, a pogotovo dugoročno.

N1: Jedan od najglasnijih i najisticanijih zahtjeva je onaj zahtjev za transparentnom istragom. I odmah smo nekako prvih dana imali prvo ročište gdje je rečeno da je nesreća izazvana ljudskim faktorom — i da li je to bacilo sumnju zapravo na samu objektivnost istrage?

Ljevak-Bajramović: Apsolutno. Imamo sad i situaciju u kojoj odjednom nije radila nadzorna kamera, a bili su ponosni na činjenicu da su one postavljene u našim vozilima javnog prijevoza.Imamo raznorazne, ne samo sumnje, već i dokaze kako su se provodile tenderske politike. I ovo me ponovo podsjetilo na situaciju kada recimo naše malobrojne istraživače i novinare pitaju za izbor tema, način rada — onda ti ljudi često kažu: samo pratite proces javnih nabavki i tendere. Evo da stvarno vratim na srednju školu vlastito iskustvo: kada sam jednom uspješno prepisala kontrolni rad iz matematike i dobila jedinicu, i naravno žalila se, moja profesorica, čuvena Petra Pejić, me izvela na tablu i rekla da uradim jedan od tih zadataka. Ja naravno nisam bila u stanju — jer nisam bila naučila — iako sam mogla očekivati da će se ta vrsta sankcija dogoditi. I onda sam rekla: “Profesorice, ali znate i sami da ste me stavili u ćošak u učionici, da su sva djeca bila na drugoj strani, a ja na drugoj, da nije postojao način da prepišem. Kako mislite da sam prepisala?” Ona je rekla: “Ja se plašim, Kristina, da si ti to dovela do savršenstva.”

A to vrijeme i energiju koju su uložili u savladavanje vještina prepisivanja, trebali su uložiti u učenje matematike. I tako isto i oni: te vještine zloupotrebe položaja i netransparentnih nabavki — umjesto da su usavršavali nešto korisno — bilo bi nam svima neuporedivo bolje. Uvijek treba nekako gledati i imena, jer ona imaju i simboličko značenje. Meni je fascinantno da firma koja je bila angažovana za održavanje tramvaja se zove “Vikler”. Vikler ima i drugo značenje u našoj leksici. Važno je, i to ću stvarno ponavljati: dok se sve ovo ne završi, tu djecu ne zanima šta ko piše na društvenim mrežama koje oni više ne koriste. Oni su na prednjim oblicima društvenih mreža od ovih koje mi “bumeri” poznajemo kao što je Facebook. I također je zanimljivo kako pretresaju biografije tih ljudi koji su imali kapaciteta da na kraju krajeva uzmu megafon i prenesu zajedničke poruke. Češljaju njihove biografije, a ja bih tako voljela da imamo uvid u detaljne biografije naših političkih predstavnika i njihovih savjetnika. Glavnih političara i savjetnika imamo, zapravo od direktora nemamo. A javne ustanove su nekako i najveći problem.

N1: Novinari Detektora najčešće posljednjih dana objavljuju detalje tenderske dokumentacije GRAS-a, a vidimo i danas u vezi s kamerama. Tokom vikenda gledali smo razgovor s direktorom firme koja je trebala da se bavi održavanjem kočnica. Imali smo priču o zaradi na starim tramvajima zbog reklama. S druge strane, desila se tragedija i sada posmatramo šta se to dešavalo u GRAS-u. Imamo niz drugih javnih preduzeća, svjedočimo da komunalne usluge prvenstveno građanima konstantno poskupljuju, a niko nije zadovoljan njima. Šta zapravo možemo očekivati u narednom periodu da otkrijemo i u samom GRAS-u, ali i u svim drugim javnim preduzećima?

Ljevak-Bajramović: Mislim da doslovno, kao iz naivnog nekog slogana za promociju filma — očekujemo neočekivano. Samo je problem što smo mi toliko oguglali i što nas ništa neće iznenaditi. Nas bi, u principu, iznenadilo da je došao neko u GRAS i napravio red. Zato je nekako kod nas nerad i nered legitimiziran, i onaj koji dolazi na tu poziciju dolazi bez razmišljanja, tereta i osjećaja obaveze i odgovornosti — zato što se od njega previše ne očekuje. Ja ovih dana često spominjem kako ne poznajem baš ljude koji bi bili spremni da se prihvate te pozicije direktora GRAS-a, kao što ni sama u životu — nema te pare — ne bih to prihvatila. I kad sam kod pozicija: ljudi često se ustručavaju da nešto govore na temelju vlastitog primjera i iskustva, kako ne bi zvučalo neskromno. Konkretno, evo, da ne pričamo o GRAS-u, koji je toliko komplikovan — ajmo pričati o kulturi, koja nije toliko devastirana bila. Nedavno mi je jedna osoba iz aktuelne vlasti uvjeravala kako su na svim pozicijama u institucijama kulture u Kantonu Sarajevo nestranačke osobe. Pa kako mi nijedna od tih ponuda nije stigla na moju adresu? Zato kažem: ljudima je nezgodno govoriti na vlastitom primjeru, ako sam 26 godina toliko tvrdoglavo, na različite načine i s različitih pozicija, bavila kulturom.

Kad sam kod kulture, evo da mi na pamet konkretno padne ministar i fotografija u budućem muzeju Mersada Berbera, koji jeste velikan likovne umjetnosti Bosne i Hercegovine, ali ja sam duboko uvjerena da ministar ne zna da smo imali i druge vrhunske grafičare bosanskohercegovačke scene. Bosanskohercegovačka grafika bila je međunarodno priznata i prepoznata. Imamo pokojnog profesora Dževada Hozu, po čijem udžbeniku se učila grafika u cijeloj regiji, imamo pokojnog Emira Dragulja — i da ne nabrajam dalje. Toliko su populisti i toliko se samo za ono što je na prvu svima poznato hvataju, a onda u nekim segmentima i taj populizam i nemar idu u potpuno ignoriranje stvarnosti — uključujući činjenicu da honorarni glumci i glumice u Kantonu Sarajevo nisu primili honorare od decembra. Tako da, slažem se, jako je kompleksan problem GRAS-a, ali ne može biti jednako kompleksan problem institucije kulture, ako nije institucija kulture od državnog značaja, jer tu imamo višedecenijski neriješen na državnom nivou problem. Govorimo o lokalnim, kantonalnim… I ne zaboravimo da je Sarajevski kanton kanton jednog grada, a da drugi kantoni pokrivaju mnogo više gradova i mnogo manje budžete. Stvarno je vrijeme da se ljudi uozbilje.

N1: Šta je u ovom slučaju sada, nakon ove nesreće, očekivati od tužilaštva? Jer na protestima srećemo Muriza Memića, porodicu Džejle Drapić, i oni nas nekako podsjećaju upravo na te pravosudne manjkavosti i ne daju nadu da može biti sutra bolje — iako evo upravo ta mladost koja protestuje daje tu nadu. Kako gledati na to sve sada? Šta očekivati od tužilaštva bez promjena u njemu samom?

Ljevak-Bajramović: Da ne bi ispalo kako samo kritikujem ovu vlast, upravo ću se vratiti na neke minule godine i na reakcije tužilaštva. Ja sam bila jednako glasna kao i sada kada se desio užas — najprije samoubistvo dječaka Mahira Rakovca, i potom društveni i politički teror koji su prošli njegovi roditelji, Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović. I nema više nijednog od to troje ljudi. Kada sam posljednji put vidjela Alisu Mahmutović na onkologiji Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, rekla mi je: “Odlazim barem sa spoznajom da imamo crno na bijelo da nije postojalo porodično nasilje.” Jer zapravo su ti ljudi, umjesto da se dokaže krivica koja je postojala vezana za školu i vršnjačko nasilje, svoje vrijeme trošili pokušavajući dokazati da je postojalo roditeljsko nasilje prema dječaku koji je izvršio suicid. Imamo niz primjera gdje tužilaštvo nije radilo svoj posao. Ja sa sudom, imam neku privatnu agoniju, imam dobra iskustva, ali ne možemo sudu ostaviti sve. Ne mogu institucije da ne rade svoj posao i da se samo oslanjamo na čast i odgovornost sudije ili sutkinje.

Mislim da je upravo dovođenje u red tužilaštva jedan od ključnih preduslova za ozbiljne društvene promjene. Mi imamo hapšenja tužilaca i tužiteljica, imamo ljude sa vrlo problematičnim profesionalnim biografijama, i mi smo to nekako sve normalizirali. I zato smo, između ostalog, ljudima uskratili povjerenje u ovaj sistem i mogućnost promjene. Ali ja barem ovaj put neću odustati od optimizma i vjerovat ću da su promjene moguće. Opet vraćam na to: sama činjenica da su se desile ove ostavke, koliko god jedna povukla po logici stvari druge, nešto je što je bila neuobičajna praksa do sada. Pa eto — od nečega moramo krenuti. Zato, svjedočimo dosad… i mnogi porede upravo ovo s vladom Tuzlanskog kantona, koja i dalje ostaje, bez obzira na brojne femicide i ubistva koja su se dogodila u tom kantonu.

N1: Spominjete promjene kojima se nadate. Izborna je godina i već se nekako osjeti u zraku i u javnosti, posebno u medijima, da je riječ o izbornoj godini. Dodik nastavlja sa secesionističkim porukama, Čović s druge strane također najavljuje određene izmjene Daytona, govori o evropskom putu, evropskom napretku, ali se sastao sa Markom Perkovićem Thompsonom nakon koncerta u Širokom Brijegu. Trojka s partnerima potpisala sporazum u Banjoj Luci.

Većinski opet press konferencija nije posvećena planu i načinu rada u budućnosti, već isključivo Miloradu Dodiku. A s druge strane imamo mlade koji kažu da su za promjene, brojne aktiviste, novinare, građane koji kažu da su za promjene — ali možemo li ih očekivati u ovakvom okruženju i dok su ovakvi ljudi na čelima ključnih stranaka?

Ljevak-Bajramović: Ja ne znam da li je kreacija vještačke inteligencije ili autentična fotografija “sinovića pred spavanje”. Samo sam na Twitteru vidjela jednu fotografiju gdje u jednoj banjalučkoj bašti sjede Dragan Čović i Milorad Dodik. Ali sve i da nije autentična fotografija, ja tačno njih dvojicu mogu da zamislim kako razgovaraju i druže se na način kao što ja radim ili vi radite sa svojim prijateljicama. I još ako imaju neke male, lične triumfe u nekoj situaciji, onda malo onako kažu: “Jesmo ih prešli” — one neke druge koji su ih nešto htjeli poremetiti. E tako oni meni djeluju. Ja znam da ovo nije popularno mišljenje, ali prije 20 godina jedan moj prijatelj, univerzitetski profesor i ozbiljan politolog, mi je rekao da su jedina dva ozbiljna političara u ovoj zemlji Dragan Čović i Milorad Dodik. I nažalost to se pokazuje tačnijim.

Naravno, ne zastupam politiku nijednog, daleko bilo, ali sudeći po tome kako uvijek dođu na svoje, to ide u prilog njihovim “vještinama”. To je naravno i vještina manipulacije i strategije zastrašivanja, ali ova zemlja je tako strukturirana da nema šanse da bilo kad Dragan Čović izgubi izbore. Isto tako s Dodikom. Dodik je vrlo sretan kada ga mediji iz Federacije što više kritiziraju, jer će prosječni čitalac nekog osrednjeg portala u manjim — i ne samo manjim — mjestima u Republici Srpskoj reći: “Vidi što ga napadaju, glasaću za njega.”

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad