Ako vjerujemo, kao što i ja vjerujem, da je Hamasov pokolj skoro 1.200 izraelskih Jevreja od 7. oktobra bio genocidni čin, onda imamo apsolutnu obavezu da priznamo i obilježavamo sve genocide i druge zločine protiv čovječnosti, napisao je Menachem Rosensaft, generalni savjetnik i izvršni potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) u najnovijem autorskom tekstu objavljenom na The Times of Israel portalu.

“Generalna skupština Ujedinjenih naroda uskoro će glasati o rezoluciji kojom se formalno priznaje masakr više od 8.000 Bošnjaka – odnosno bosanskih Muslimana – muškaraca i dječaka iz jula 1995., koje su ubili ultranacionalistički, paravojni razbojnici bosanskih Srba u bosanskojercegovačkom gradu Srebrenici kao genocid i proglasiti 11. juli Međunarodnim danom sjećanja na taj genocid. Ova rezolucija mora biti usvojena,” napisao je Rosensaft.

Istakao je kako su rezoluciju predložile Njemačka i Ruanda, dvije zemlje s jedinstvenim kredibilitetom u pogledu počinjenja genocida, te da ista ima podršku širokog spektra drugih država članica UN-a, uključujući Sjedinjene Države, Francusku, Holandiju, Italiju, Jordan, i Novi Zeland.

Takođe je napomenuo kako se Srbija tome žestoko protivi, te je pretpostavio da će Rusija glasati protiv nje.

Izvršni potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa je podsjedio da je 2015. Rusija stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja bi “najoštrije osudila zločin genocida u Srebrenici”, a ruski ambasador pri UN-u omalovažavao je rezoluciju kao “konfrontirajuću i politički motiviranu”. Ovaj put, napominje on, nijedna zemlja neće moći osujetiti rezoluciju Generalne skupštine UN-a koju može odobriti većina država članica.

“Zastrašujuća i relevantna hronologija nije sporna. Nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od tadašnje socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u maju 1992., pobunjeni bosanski Srbi koji su se samoproglasili kao četnici – termin koji se koristio za nacionalističke srpske gerilske snage tokom Drugog svjetskog rata – pod komandom generala bosanskih Srba Ratka Mladića sudjelovali su u divljačkoj kampanji da se područja Bosne i Hercegovine naseljena pretežno srpskim stanovništvom oslobode Bošnjaka i Hrvata s hegemonističkim ciljem da pripoje ove teritorije tadašnjoj Jugoslavenskoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Srbiji stvarajući pan-srpski nacionalni entitet,” prisjetio se službenik WJC-a.

U tekstu se potom navodi kako se vodila otvorena kampanja etničkog čišćenja, te da je, u nastojanju da Bošnjacima pruži utočište, 16. aprila 1993. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 819 kojom se grad Srebrenica u istočnoj Bosni i njena okolina označavaju „sigurnom zonom koja treba biti slobodna od bilo kakvog oružanog napada ili drugih neprijateljstava.”

Ispostavilo se, tvrdi autor, kako je sigurna zona postala smrtonosna zamka.

“UN su priznale svoje ozbiljne propuste po pitanju Srebrenicu, izražavajući ‘najdublje žaljenje i kajanje’ u izvještaju generalnog sekretara iz novembra 1999. ‘Kroz grešku, pogrešnu procjenu i nesposobnost da prepoznamo obim zla sa kojim se suočavamo’, kategorički se navodi u izvještaju, ‘nismo učinili svoj dio posla kako bismo pomogli da se Srebrenčani spasu od srpske kampanje masovnog ubijanja. Tragedija Srebrenice će zauvijek proganjati našu historiju’”, naveo je Rosensaft.

Potom se pozvao na raniji tekst u The Jerusalem Postu, autora Efraima Zurofa, direktora izraelskog ureda Centra Simon Wiesenthal, koji je kategorički i bez ikakvog potkrepljenja izjavio da “svako ko je upoznat s tim događajem, kao i s originalnom definicijom ‘genocida’ zna vrlo dobro da zločin koji su počinile srpske snage ne odgovara definiciji genocida.”

Ali autor navodi da činjenice pobijaju Zuroffovu tvrdnju.

“Niz sudskih i žalbenih vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) , koji su svi bili detaljno ‘upoznati’ do mučnih detalja sa užasima koji su se dogodili u Srebrenici, dosljedno su smatrali da su ubistva u Srebrenici predstavljala genocid. Šest bosanskih Srba, uključujući Mladića i Radovana Karadžića, predsjednika otcijepljene Srpske Republike Bosne i Hercegovine, Haški tribunal je osudio za genocid u vezi sa ubistvima u Srebrenici”, navodi se u tekstu The Jerusalem posta, te dodaje:

“U svojoj presudi iz februara 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, Međunarodni sud pravde je zaključio da su „djela počinjena u Srebrenici… počinjena sa specifičnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome se radilo o djelima genocida.’ Čini se da je i ova značajna odluka nekako promakla Zuroffu – ili, što je vjerovatnije, on ne želi da neugodne istine potkopaju njegove lažne i loše osmišljene argumente.”

Zurof i drugi poricatelji genocida u Srebrenici jednostavno nisu u pravu kada navode da je genocid na neki način apstraktan koncept podložan intelektualnoj ili filozofskoj raspravi, tvrdi Rosensaft.

“U stvari, to je pravni izraz čvrsto ugrađen u međunarodno pravo. Konvencija o genocidu iz 1948., kao i statut MKSJ-a, decidno navodi da je genocid bilo koje od niza djela ‘počinjenih s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva’. Ova djela uključuju ‘ubijanje članova grupe’ i ‘nanošenje teške tjelesne ili psihičke povrede članovima grupe’”, napominje se u autorskom tekstu.

“Pišem kao sin dvoje preživjelih iz Aušvica i Bergen-Belsena. U noći između 3. i 4. augusta 1943., moj brat, sin moje majke, ubijen je u jednoj od gasnih komora Birkenaua zajedno sa svojim ocem i našim babom i dedom.

“Ne mogu mirne savjesti osuditi počinitelje genocida u kojem su poginuli moj brat i moji djed i baka osim ako ne osudim i počinioce svih drugih djela genocida, uključujući i genocid koji se dogodio u Srebrenici,” kategoricno je napisao Rosensaft. “Ne mogu mirne savjesti oplakivati ​​svog brata kao žrtvu genocida osim ako na sličan način ne oplakujem sve druge žrtve genocida, uključujući žrtve u Srebrenici.”

Istakao je kako predaje o zakonu o genocida i suđenjima za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata na pravnim fakultetima univerziteta Cornell i Columbia. Jedna od njegovih studentica na Cornellu bila je Adisada Dudić, koja je kao dijete provela tri godine u bosanskim izbjegličkim kampovima sa svojom majkom i sestrama.

“’Moja domovina je uništena’, napisala je Adisada u svom radu. ‘Članovi moje porodice su raštrkani po cijelom svijetu, hiljade bosanskih žena i djevojaka su silovane, hiljade bosanskih muškaraca i dječaka su mučeni u koncentracionim logorima i sahranjeni u masovnim grobnicama, a toliko mog naroda je poklao neprijatelj koji je namjeravao ubiti svakoga ko se izjasnio kao bosanski Musliman’”, podsjetio je generalni savjetnik WJC-a na pisanje studentice.

Rosensaft naglašava da je nesavjesno i za svaku osudu da bilo ko kaže Adisadi da strahote kojima su njeni sugrađani – uključujući i članove njene porodice – podvrgnuti u Srebrenici nisu predstavljale genocid, kao što je nesavesno i za osudu da bilo ko negira genocid u kojem su njegov brat, baka i djed i milioni drugih europskih Jevreja ubijeni.

“Zato je predložena rezolucija UN-a moralni imperativ međunarodne zajednice. Generalna skupština UN-a je do danas odredila zvanične međunarodne dane sjećanja na holokaust (27. januar) i genocid u Ruandi 1994. (7. april), kao i na žrtve ropstva (25. mart), torture (26. juni), terorizma (21. augusta), djela nasilja zasnovana na vjeri ili uvjerenju (22. august) i generalno na genocid (9. decembar). Generalna skupština UN-a sada mora učiniti isto za mrtve Srebrenice,” istakao je Rosensaft u autorskom tekstu, te zaključio da žrtve i preživjeli genocida u Srebrenici ne zaslužuju ništa manje.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad