Ibrahim Kesić koji je danas doživio nesreću prilikom skoka s padobranom u Budvi najstariji je padobranac u Evropi. Ekipa N1 radila je reportažu o Ibrahimu ovoga ljeta u Prijedoru, a on je tada za N1 otkrio kada se počeo baviti padobranstvom i zašto planira nastaviti s tim uprkos godinama te koliku sreću mu predstavlja "slobodni pad".
“Ja sam Ibrahim Kalesić iz Aerokluba Tuzla. Prvi skok sam napravio 1951. godine. Ponosim se ja time što sam doživio u ovim godinama, u 89. godini da sam ja stvarno najstariji aktivni padobranac”, kaže za N1.
Za mnoge ekstreman sport, Ibrahimu se uvukao pod kožu i prije nego što se prvi put otisnuo s visine. Kao dijete je, kaže bio nestašan, pa se, baš kao dijete raduje svakoj novoj prilici za skok kojem uvijek prethode detaljne pripreme.
Na poziciji na pisti Ibrahim, koji kod svojih mlađih kolega izaziva divljenje, uvijek je prvi. A nakon toliko skokova, kaže, svaki put i iznova izazov je spustiti se što bliže cilju, ali i poštovanje propisa.
Ljubav i inspiracija
“Gledam na visinomjer, na kojoj sam visini i u kojoj sam udaljenosti od željenog cilja, to se strogo vodi računa. Ne smiješ biti previše udaljen, jer nećeš doći do cilja. I ako se ne kontrolišeš, a meni je visinomjer glavna orijentacija, koliko ja moram biti odmaknut od cilja da bih došao i na kojoj visini da budem”, priča Kalesić za N1.
A na cilju ga redovno čeka podrška posmatrača. Ovaj 1489. skok, Ibro će reći, nije poseban po bilo čemu.
“Da vam kažem, nemam ja nikakvog posebnog osjećaja, ja samo polažem veliku važnost propisima. Ja se propisa držim koji su propisani i u toku ulaska u avion i u avionu, a pogotovo kod odvajanja od aviona pa onda evo vidite i sami manevar padobranom.”
I dok vremešni Ibrahim priča prvenstveno o pojačanoj odgovornosti prilikom svakog pada, činjenica je da se sa svojih 89. godina u nebeskim visinama snalazi kao riba u vodi.
“To je ljubav velika, tolika da se to ne može opisati koja je to ljubav prema ovome sportu. Voli se kao nekoga izuzetno da voliš, da si zaljubljen u neku lijepu djevojku, e ja sam zaljubljen u padobranstvo i to je moj život.”
A ta količina ljubavi nadahnjuje i iskusne padobrance, ali i podmladak u ovom sportu. Ibro će priznati jedini mu je problem težina opreme. A zbog toga mu se u blizini uvijek nađe Bojan, padobranac sa četiri godine iskustva i željom da ga ima makar približno koliko i Ibro.
“Ja sam danas u svojstvu ovdje pakera. Pomažem gospodinu Ibri Kalesiću da pakuje svoj padobran”, kaže Bojan Vukajlović.
Zbog ljubavi i želje da skače Ibro je inspiracija mnogima. Čak i Bojanu koji i sam osvaja nebeske visine. Osim toga, od Ibre ponešto i nauči, a najviše o snazi volje.
“Pakovanje je najteže, najviše iziskuje energije i snage, jer poslije skoka se potroši padobranac, prilikom izvođenja redovnog skoka i onda još treba dodatno vrijeme da spakuje svoj padobran. Što se tiče gospodina Ibre, tj. Čika Ibre našega, On je inspiracija za mlade nade i to je prelijepa jedna stvar. Da neko u tim godinama usudi se sjesti u avion, a kamo li skočiti iz njega. On je inspiracija za buduće talente i motivacija za sadašnje padobrance, bez obzira na njihovu životnu dob”, ističe Vukajlović za N1.
Slobodan pad je privilegija
Inspiracija za mlade i toliko aktivan pojedinac koji nema podršku društva, iako želi društvu da da – dosadašnje znanje za obuku mladih prije svega.
“Danas su problem ljudi, nisu problem pare, ljudi su problem, neće ljudi apsolutno nemaju sluha za taj sport. Ja sam raspisao konkurs za prijem mladih padobranaca. Za tri godine ja sam uspio svega troje padobranaca da obučim i to u Banjaluci, u Tuzli nemam uslova”, kaže Kalesić.
Iako je Aeroklub Tuzla jedan od najstarijih i u bivšoj državi najcjenjenijih sportskih kolektiva. Uslovi u domaćem padobranstvu su, uprkos entuzijazmu pojedinaca, toliko loši da niti Ibro kao najstariji padobranac u Evropi nije afirmisan.
“Što se tiče stanja u padobranstvu Ibro je u pravu nažalost, mi smo vrsta koja izumire. Ja se sjećam prije rata bile su jake padobranske sredine u Sarajevu, Mostaru ,Tuzli, Zenici, Bihaću i nema ih više. U Republici Srpskoj postoje samo dva aerokluba SkyDive iz Banjaluke I mi – mi smo vrsta koja izumire”, kaže Stojan Vujaković predsjednik Aerokluba Prijedor.
Ipak uprkos na oko pesimizmu, ova vrsta opstaje. Padobranstvo ima budućnost, ubjeđivaće nas zaljubljenici u ovaj sport.
“Postoje na ovom svijetu privilegovani ljudi. Privilegija u smislu da imaju puno para, da su lijepi ili uspješni, da imaju vilu sa bazenom ili tome slično. Niko od padobranaca to nema, ali smo mi ipak privilegovani ljudi, naša privilegija je to zadovoljstvo i ta mogućnost da provedemo neko vrijeme u slobodnom padu. Slobodan pad je ono zbog čega smo ostali u padobranstvu. Vi ćete, kad budete pitali neke padobrance zašto su došli u ovaj sport, čuti bezbroj odgovora, ali samo jedan ako ih budete pitali zašto su ostali – slobodan pad. To beskrajno zadovoljstvo koje se ne može opisati u slobodnom padu. Da ostvariš taj vijekovni čovjekov san da budeš ptica, da letiš”, priča Vujaković
A za to, kaže, nije potrebna velika hrabrost, kako se laicima možda čini već – povjerenje u tehniku. Otuda i Ibrina briga o propisima kod svakog leta. U toliko iskustvo nisu stali samo trenuci ljubavi prema sportu, nego i neke nevolje. Ibro se prisjeća jedne sa obilježavanja velikog praznika bivše države.
“Bio je 4. juli, Dan borca. Isto sam skočio na Hus, dijete je bilo na mom cilju, a bilo je preko 10 hiljada posjetilaca. Ja sam odozgo vikao, vikao, derao se kao jarac, vikao “dijete, dijete” sklonite dijete, oni nisu mene razumjeli, mislili su da meni nešto nije uredu. Međutim, ja sam da ne bi bilo nešto djetetu digao nogu i kompletno stopalo je bilo u kršu ni jedan zglob nije bio na svom mjestu.”
Zahvaljujući ljekarima sve je na kraju dobro završilo. U dugoj karijeri Ibro je imao pauzu od 25 godina koju je uzrokovao rat. Povratak, nije bio lak s obzirom na godine, ali veći problem bio je izostanak podrške zbog čega Ibro nije imao ni padobran, niti podršku na domaćem tlu za kupovinu.
“Od 6. do 12. maja sam ove godine bio u Beogradu na međunarodnom takmičenju gdje mi je zahvaljujući mom bratu Nenadu Kuzmanoviću, koji je glavni inicijator svega, prvo mog dolaska pet godina na ta takmičenja, a ove godine mi je kupio padobran, nov novcat i glavni i rezervni i plus automat koji košta ukupno osam hiljada eura. Ja mu to nikada ne mogu zaboraviti ni Vazduhoplovnom savezu Srbije.”
Od domaćih, kaže Ibro, nije dobio čak ni prijem u nekom od kabineta, ili zahvalnicu za bogatu karijeru. Ipak, i sam priznaje da velika očekivanja nema, jer zna da je do ljudi, ali ipak rado se prisjeća priznanja u ono vrijeme u koje je, priznaje kroz osmijeh, jedino vjerovao.
“Kao i za sav moj rad i moje rezultate sa mojom ekipom ja sam odlikovan Ordenom rada sa srebrnim vijencem od Tita i time se ponosi. Ja bih bio sigurno primljen i kod kralja i kod svih predsjednika država sigurno, ali mene ovdje niko ne zove niti mi daju ono kad je sezona zaslužnih građana, da mi daju neko priznanje kao najstarijem padobrancu koji je aktivan, ni to nikad nisam dobio.”
Više i ne očekuje. Od drugih ništa. Očekivanja ima najviše od sebe, prije svega, da ga zdravlje posluži. Čuva ga, kaže, pravilnom ishranom i redovnim snom. Posluži li zdravlje, Ibro se nada letovima bar u narednih deset godina. S obzirom na to da nije u domaćim zvaničnim knjigama zaslužnih građana, stremi ka upisu u Ginisovu knjigu rekorda.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!