Ne prepadaju više s onim da poslije Pariza, Berlina, Londona, Barcelone i Amsterdam samo što nije došao na red. Na one belaje u Madridu, Nici, raja već i zaboravila, jer ko će sve pamtiti u bujici straha što pristiže iz dana u dan.

A, moram priznati, smirilo me i ono čuveno policijsko, kao nedavno iz glavnog grada odlazeće članice EU što se razdružuje od Bruxellesa, da je izvršilac terorističkog napada bio poznat organima bezbjednosti. Očekujem da će danas, sutra tako reći i poslije ovog masakra nedužnih u Kataloniji. Pogotovo nakon oglašavanja američke CIA sa tvrdnjom da je ova špijunska agencija još prije dvije godine upozorila Španiju da će biti terorističkih belaja u Barceloni.

 …Ustvari, u nepreglednu ljudsku rijeku, koja bez prestanka plovi ulicama Van Gogha, Rembrandta i dimova raznih droga, odvelo me naplaćivanje lako dobijene opklade. Uz zarošene i pjenom bogate krigle slavim osobnu genijalnu vidovitost u tvrdnji da će se gospoda inspektori oglasiti već izlizanom rečenicom od koje uspaničena Evropa u sekundi zajednički odahne. Ne dao bog da kažu da terorista nije bio poznat policiji. E, to bi nas već izludilo.

Dok se približavam Kalverstraatu, čuvenoj centralnoj prometnici milijuna stopala, reviji najčudnijih cipela i tenisica, vrti mi se mnogo toga u ovoj bosanskoj glavi. Kao, recimo, kako ti maheri za sigurnost znaju da će uskoro biti teroristički napad u nekom gradu? Ko im to javlja, ko im to otkriva? Ili, ako već znaju, kako to ne mogu spriječiti?

To mi je kao ono ne smiješ ovo, ne smiješ ono, jer dobićeš rak! Ako već znaju od čega se dobija ta bolest, puj baksuz da se pomaknem s mjesta, zašto ne skontaju lijekove? Ili, ako već kažu da će biti terorističkog napada, zašto ne navedu sat, dan da čovjek ne izlazi na ulicu dok ne prođu poludjeli napadači. Ovako mogu i ja, ko s poslom, reći da će biti tih akcija protiv nedužnih ljudi, iako nisam nikakav ekspert ili analitičar što defiluju raznim našim televizijima i sve znaju kada frke prođu.

Još se sjećam koliko je nedavno bilo tih univerzalnih sveznalica što su na beskonačnoj traci pametnjakovića objašnjavali jubilarnu dvadesetpetogodišnjicu početka rata u BiH. Sve ekspert do eksperta, sve Klub do kluba 99, a smijali su se generalu Jovi Divjaku kada se onog šestog aprila 1992. usudio reći da će vojevanje trajati najmanje tri godine.

Ma, pusti šuplje, bolje gledaj kuda hodaš! Lijepo je biti usamljen i izgubljen u masi što te nosi bez cilja i reda. Pored ljepotica što pokazuju gola ramena na temperaturi od 14, 15 stepeni Celzijusa u jednom od najgorih ljeta ovog dijela Evrope. Srce bi mi se pocijepalo da sada pukne i svu ovu uzavrelu mladost pretvori u krv i suze, kako smo gledali prekjučer pred Parlamentom Velike Britanije, a jučer u epicentru jedinstvene Barcelone. Za sebe se toliko ne plašim. Prošao sam one snajpere i gelere, pa ne može se dovijeka skrivati od manijaka što nečijom nedužnom smrću žele da stignu do rajskih i dženetskih odaja.

Ja, eto i to – kako neko može kontati da će direktno u raj ako bombama i točkovima juriša na goloruke, nemoćne?! Svašta! E, šta uradiše ovi što ubijaju za razne bogove i Allaha. Pričao ti ne pričao, stalno ti u svakoj pori sve starijeg mozga strepnja da li ćeš ovog ili narednog trena postati dobitnički jack pot terorističkog lota ili ruleta?

Zato, stideći se samog sebe, nesvjesno dugo zagledam u svako tamnoputije lice što mi dolazi u susret. Pokušavam u dubini crnih očiju vidjeti mržnju, osvetu. Ne posmatram samo muške prilike, nego i zabrađene dame, djecu koju vode. Nikada ne znaš ispod kojeg vela njihovih razigranih haljina može biti kobni pojas.

Bježi, Paja, podalje od tračnica

Bojim se da ću uskoro i kada doletim u Sarajevo tako zagledati u neprestani niz zabrađenih prilika što sve više promiću našim ulicama sjećanja. Biće neugodno i meni i njima. U zraku će visiti zajednička napetost, neugodnost, isijavanje straha koje se više ne može sakriti. Prijatelji mi već javljaju da se posebno klone kombija koji po ulicama Bosne voze brojne posjetitelje iz dalekih, toplih zemalja.

Nakon ovog posljednjeg u Barceloni ljepota svakodnevnih gluvarenja po metropolama svijeta neumitno je odlepšala u prošlost. Samo rijetki bezbrižno se prepuštaju ljudskoj bujici što nosi i donosi. Ovdje, uglavnom oni što staklastim pogledom isijavaju tajne stotina amsterdamskih coffee shopova u kojima gotovo niko ne poručuje kafu.

Dok polagano i oprezno hodam carstvom pješaka, birajući ćoškove i mjesta gdje se ni motori ne mogu zaletjeti, a kamoli automobili ili, gluho bilo, kamioni, radujem se zvonjavi tramvaja. Znam da slično zvone i po ulicama Sarajeva, posebno ona od vozila koje su amsterdamski gsp-ovci poklonili Šeheru u uskoj kotlini.

Ali, stani! Šta ako je za upravljačem tog kolosa na šinama i neki preobraćeni, radikalizovani kao onaj u Londonu, ili onaj s kamionom u Berlinu, ili ovi sa kombijima u Španiji? Bježi, Paja, podalje od tračnica, a čuvaj se i raskrsnica. Dušu dale da se kroz njih neka budala zaleti! Hvataj se sela, nasipa, polja cvijeća. Bolje je da potomak sarajevskog epicentra po stari vakat postane agrikola, nego još jedna urbana teroristička žrtva poludjelog svijeta, kojim kao da ne vladaju Trump, Putin i Erdogan. Niti neka EU, UN i NATO. A, kamoli tek Bakir, Dragan i Mladen.

Ma, mangup je bio onaj Shakespeare, koji je još u onaj vakat, stoljećima prije ostavio otvoreno ono – biti ili ne biti? Od svega ovoga više ne znam da li, opkladom zarađeno, hladno pivo – piti?! Jer, danas, sutra, ko zna već kada i gdje, sprirala mržnje, zla i smrti kao da se ne može zaustaviti. Mislili smo da stiže samo avionima, a evo je već s kamionima.

Da li je spas u kukavičkom zatvaranju među četiri zida i sa plašljivim pogledima na sablasno prazne ulice?!

Ili, da li teroristi lagano, ali sigurno uništavaju naše živote, iako nas nisu još zahvatili bombama i točkovima? Da li je ovo pobjeda gospodara straha I mraka. Jer, već sada ne živimo kao jučer, ili prije kojeg sata pred krv Barcelone!

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.