Lični stav | Sram i stid nas bilo

Sram je osjećaj nelagode, poniženja ili krivnje zbog nečega što osoba smatra lošim, nedostojnim ili neprihvatljivim prema društvenim ili vlastitim moralnim mjerilima.

Stid je također osjećaj nelagode te srama ili uzdržanosti koji proizlazi iz svijesti da se čini ili je učinjeno nešto što nije prikladno, moralno ili društveno prihvatljivo.

E pa, mi smo jedno bestidno i besramno društvo.

Izostanak ovih osjećaja ne možemo nadoknaditi statusima na društvenim mrežama niti komentarima kojima izražavamo gađenje prema dešavanjima - ne oko nas, već u našim životima.

Nismo se mi jedno jutro probudili u društvu u kojem siluju maloljetnice, u kojem u plamenu i poplavama nestaju životi, u kojem ubijaju žene, nevinu djecu na ulici. U kojem u saobraćajnim nesrećama zbog manijaka stradaju porodice, a fasade nam se obrušavaju na glave dok hodamo centrom grada.

Mi smo svjesno, bez stida i srama, pristali na takvo društvo. Nismo podigli glas. Nismo vrisnuli protiv nemoralnih, neprihvatljivih, loših i zlih.

Šutnjom smo postali saučesnici.

A nismo loši ljudi. Svi ćemo za sebe reći da smo dobri. Brinemo za djecu, brinemo za starije, pomažemo komšijama, onima u potrebi, suosjećamo s bolesnima i onima u nevolji. I vjerujemo da činimo dovoljno.

"Ja činim dobro u svom okruženju, ne mogu promijeniti stanje u državi", reći ćemo.

Ali ako nas je toliko dobrih kako to da svjedočimo trijumfu zla?

Gdje nam je ljudskost, ako nam zlo i nepravda ne izazivaju bijes?

Kako to da nikakav revolt u nama ne budi to što svjedočimo tragedijama za koje niko odgovoran nije. A jeste.

Zar nam cijeli organizam ne vrišti što niti dan žalosti nemamo na nivou cijele države???

Što komšije zbog naše tragedije obilježavaju dan žalosti u svojoj zemlji, a u nas u čudu gledaju, jer ni u takvoj tragediji nismo jedinstveno mogli reći - žalimo zajedno.

Zašto samo odmahujemo rukom kada nam kažu da će "od sutra" biti bolje. Ne vjerujemo im, a ne zahtijevamo da obećanja ispune.

I osudit će silovatelje djevojčica. Pronaći uzrok požara. Okriviti prirodu za poplave. Prebaciti odgovornost za obrušenu fasadu. Okriviti stijenu jer je ubila djevojku. Dati kaznu ubici. Bit ćemo nezadovoljni, ali takav je zakon, kazne su male.

I ništa se promijeniti neće. Doći će to sutra i donijeti nove vijesti o silovanoj djeci, ubijenim ženama, djevojkama, mladićima. O poginulim porodicama, stradalim rudarima, novim požarima...

I znate o čemu još - o nedostatku kvoruma na sjednicama, blokadi parlamenta te banalnim izjavama političara koje ćemo prepričavati po kafama.

Smijat ćemo se, okriviti politiku, pa i medije i reći da je grozno društvo u kojem živimo. Kada se desi nova tragedija objavit ćemo status. Napisat ćemo RIP. I smatrati da smo dobri ljudi.

Kolika bol nam je potrebna da nas natjera da se borimo za ljudskost, za moral, za odgovornost?

I da ne govorimo sebi - sram i stid nas bilo!

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad