Sa Nenadom Veličkovićem razgovarali smo o obrazovanju djece po sistemu "dvije škole pod jednim krovom" i mogućim opcijama da se takav koncept škola u BiH konačno prevaziđe.

Ovogodišnji događaji u kojima su se mladi iz Jajca pobunili protiv izgradnje nove škole koja bi funkcionisala po “dvije škole pod jednim krovom” sistemu, donijeli su jednu malu individualnu pobjedu, ali sigurno ne i rješenje za oko trideset škola koje već funkcionišu na ovom principu.

Učenici u ovim školama su najčešće odvojeni u različite dijelove zgrade, ili spratove, tako da se fizički ne susreću sa svojim vršnjacima, obrazuju se na osnovu različitih sistema, izgrađenih na osnovu nacionalne pripadnosti djece koja pohađaju ove škole.

Iako su brojne međunarodne organizacije isticale diskriminatorni status ovakvih škola, one i dalje postoje u Bosni i Hercegovini. No, na primjeru srednjoškolaca iz Jajca, vidjeli smo da djeca koja se nalaze u sredini segregacije koju proizvode “dvije škole pod jednim krovom“, ne žele da budu podijeljeni. Koliko pojedinačni primjeri mogu da utiču na promjenu obrazovnog sistema? I na koji način je moguće doći do rješenja za trenutno postojeći diskriminatorni obrazovni sistem?

Bosanskohercegovački pisac, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i urednik magazina Školegijum, Nenad Veličković sa kojim smo razgovarali o potencijalnom rješenju koje bi dovelo do promjene obrazovnog sistema, ističe da slučaj iz Jajca ne može da promijeni sistem.

“Prvo, u pitanju su samo učenici iz Jajca, i niko više, nigdje više… Dakle, teško možemo tvrditi da učenici ne žele… Ja bih radije rekao da im je svejedno. Većina školu doživljava kao prinudu, nije zabavna, nasilna je na više perfidnih načina, daleko od njihovih potreba, interesa, anahrona je, ispolitizovana… Učenici to ne mogu mijenjati, nisu to ni zamislili, ni proveli… Promjena obrazovnog sistema je posao za roditelje, nastavnike, akademsku zajednicu, političke stranke. Oni se, čast izuzecima, nisu baš proslavili u vezi s Jajcem”, pojašnjava Veličković.

Kao jedno od potencijalnih rješenja segregacije i “dvije škole pod jednim krovom” obrazovnog sistema, Veličković vidi jedinstveni sistem: smatra da potencijalno rješenje leži u jedinstvenom integralnom obrazovnom sistemu.

“Ja zagovaram integralan program, koji neće razdvajati učenike po etničkoj pripadnosti. Taj bi program mogao i morao biti zasnovan na univerzalnim humanističkim vrijednostima, na savremenim naučnim dostignućima, na važećim deklaracijama o pravima djeteta, na stvarnim potrebama mladih ljudi u 21. vijeku, i na pozitivnim iskustvima u svijetu. Trenutno, niti je takav program kod nas razvijen, niti ga iko razvija, pa to ne može ni biti neko realno rješenje. A sve drugo, što bi ostalo unutar postojećih ideoloških matrica, neće riješiti problem segregacije.”

Praktično, šta bi jedinstveni sistem značio za školu u, recimo, Gornjem Vakufu – Uskoplju gdje su djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti podijeljena ne samo prema programu, nego su i fizički smješteni na različite spratove?

“Značio bi da se djeca ne bi morala razdvajati. Išli bi u normalne razrede, i učili stvari koje ih zanimaju, na jednom jeziku kojim svi govore (ma kako ga zvali), bili bi slobodni od indoktrinacije, čije su sada masovne žrtve. To uopšte nije teško napraviti, takav program; ali za to je potrebna politička volja, koje nema. Većini ljudi u, recimo, Gornjem Vakufu odgovara da žive podijeljeni, u nekoj zamrznutoj mržnji, inače ne bi birali ljude koji će tu podjelu održavati. Ne živim tamo pa ne znam šta su njihovi razlozi. Sve koje mogu zamisliti čine mi se ili glupi ili nepošteni. Nisam naišao na neko dobro obrazloženje, zašto djeca koja žive u istom gradiću, pored iste rijeke, pod istom planinom, na istom putu, ne mogu učiti iste stvari.”

Na koji način bi bilo moguće implementirati jedinstveni obrazovni program? Koje strukture bi trebale biti uključene u potencijalno rješenje ovog postojećeg obrazovnog sistema?

“Pa prije svih one koje se sada tome opiru. Bez njihove saradnje, a to znači bez njihove spoznaje da je podijeljeno obrazovanje nekvalitetno obrazovanje, i da kao takvo šteti najviše njihovoj djeci niko drugi ne može učiniti ništa bitno. Ali dok se ta promjena u tvrdim glavama ne dogodi, ako se ikad dogodi, može se raditi na kreiranju tog programa, na naučno utemeljenoj diskvalifikaciji postojećeg, na programima obrazovanja budućih nastavnika. Potrebno je i da obrazovanje postane važna, ako ne i primarna politička i (pred)izborna tema. Školegijum je u proteklih sedam, osam godina skicirao jedan takav smjer.“

Kako vidite ulogu akademske zajednice u nekom potencijalnom naporu da se implementuje jedinstveni obrazovni sistem, ili neka verzija koja ne bi uključivala segregaciju i isključivanje djece iz manjinskih grupa ili djece sa poteškoćama iz redovnog obrazovanja?

“Vidim je kao zajednicu stručnjaka posvećenih svim svojim kapacitetima kreiranju boljeg obrazovanja. Dio onoga što sam već rekao ne može uraditi niko osim te zajednice. Jedina ona ima resurse. Za takvo nešto ona bi se morala spustiti sa svojih apstraktno-teorijskih visina i stvarno se zainteresovati za život u učionici. Taj život bi morao postati glavni predmet njenih istraživanja, projekata, analiza… Rijetki pojedinci koji su sada tome posvećeni su malobrojni, i ma koliko njihov trud bio vrijedan, on je nedovoljan.”

Da li vidite znakove volje da bi se obrazovna struktura u ovoj zemlji mogla promijeniti i da bi neke buduće generacije mogle da imaju kvalitetnije obrazovanje od ovoga koje se sada nudi?

“Ne. U ovom trenutku to se čini neizvodljivim, rizičnim, neisplativim, i svi akteri radije oprezno ostaju unutar ove konstelacije moći i vrijednosti. Praksa u obrazovanju je, nažalost, sasvim suprotna vrijednostima koje to obrazovanje deklarativno promovira. “

Preuzeto sa www.diskriminacija.ba, u sklopu kampanje koju sprovodi Koalicija organizacija civilnog društva za borbu protiv diskriminacije ”Jednakost za sve”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.