Najbolji glumac, najbolja muška uloga, nagrada za životno djelo – nekoliko puta u državi, Evropi, svijetu, Grand prix što na filmu, što u teatru 20 puta, Zlatna Arena, Zlatna Mimoza, Šestoaprilska nagrada iz oblasti kulture i umjetnosti, Zlatni lav, Zlatna palma, Zlatni medvjed, Zlatni tigar, Srebreni leopard, direktor, ministar. Za 25 godina rada u teatru, na filmu ostvario preko 100 raznih uloga, blizu 40 pozorišnih premijera, 63 igrana filma, pred publikom izveo 2.500 predstava. Autor je četiri samostalna projekta koja je napisao, režirao i u njima igrao glavne uloge. Emir Hadžihafizbegović bio je gost Večernjeg studija.

Život u doba korone?

Kažu da iskren čovjek govori uvijek istinu, a pametan samo u pravi čas. Možda ću ja biti manje pametan, ali moram podijeliti osjećaj kada sam krenuo na N1 televiziju. Dakle, čudan osjećaj, u čudnom sam stanju, kako bi neki rekli – halu. Ima jedna rečenica u “Žabi” kada glavni junak Zeko, kojeg tumačim, kaže: “Ne može više stati u mene”. Odlazak, odnosno smrt ljudi koje sam ne samo poznavao nego se i družio s njima, bio ozbiljan prijatelj, nešto je što ne mogu procesuirati, ne mogu se prema tome racionalno odnositi. Jutros je u Tuzli umro moj prijatelj dr. Adnan Burina. Prije toga je umro moj prijatelj Andrija Zafranović, svjetski poznati montažer s kojim sam radio na “Karauli”. Zapravo, troje ljudi sa kojima sam radio na “Karauli” umrlo je u posljednjih pet dana. Nedavno je umro Đorđe Balašević, moj prijatelj. Morao sam iznijeti to osjećanje koje vjerovatno nose mnogi građani.

Prošlo je godinu dana od prvih zabilježenih slučajeva pandemije u državi?

Mi na godišnjicu proglašenja pandemije ne znam ništa više nego što smo tada znali. Ja sam prošao pakao korone, to je jedna sotona. Tako sam govorio i ranije. Mnogi su mi rekli da sam pretjerao sa tom izjavom, a onda kada su sami bili zaraženi koronom kazali su da sam čak bio i blag.

Glumili ste mnoge likove u filmu i teatru. Koji vam je najbliži, šta najviše volite igrati?

Uvijek pazim da ne pričam mnogo o sebi, da ne izgovarama rečenice u prvom licu jednine. Zaista mi je Bog spustio dar, a usavršio sam ga na Akademiji. Treći faktor koji me je odredio je život u mahali. Ja volim biti u društvu tzv. luzera – Roma, beskućnika… koji su na margini društva, a zaista možete mnogo od njih naučiti. Kada se svi faktori spoje dođe se do jedne polivalentne, heterogene glumačke strukture, da mogu igrati od Bogoljuba Šaulića do Zeke u “Žabi” ili ulogu koju volim poručnika Pašića. Jednako mogu biti dobar u komedijama kao što je “Lud, zbunjen i normalan” ili u teškim dramama. Najviše volim glumiti u psihološkom realizmu kakav je film “Armin” ili “Smrt čovjeka na Balkanu”.

Ja sam snimio preko 60 filmova i ta polivalentnost je nešto u čemu uživam. Ima ta čuvena scena iz Audicije kada se ja kao Bogoljub Šaulić transformišem i govorim dijelove iz “Tvrđave” Meše Selimovića. Bolje se snalazim, bolje se osjećam u nekim dramskim situacijama koje su psihološkog karaktera nego u komedijama. Ja sam pred kamerama 40 godina, ali vjerujte da svi mi glumci ostavljamo svoje zdravlje i znoj za teatar. Ali smo najpoznatiji po filmovima. Rahmetli Mustafu Nadarevića većina pamti po seriji “Lud, zbunjen i normalan”, a ne znaju za njegove briljantne uloge u HNK. “Žabu” je do sada pogledalo 70.000 ljudi, a jednu epizodu “Konaka kod Hilmije” milion.

Da li “Quo vadis, Aida?” ima šanse da dobije Oscara za najbolji strani film?

Mi ćemo 15. marta znati jesmo li na konačnom spisku za Oscara. To što je “Aida” ušla među pet najboljih stranih filmova za BAFTA-u i što je Jasmila (Žbanić) nominovana za najbolju rediteljicu na neki način znači da bi mogli biti i u konačnoj nominaciji za Oscara. BAFTA je hodnik za Oscar. To je velika stvar. Nama je najveći suparnik divni danski film o alkoholizmu “Druga runda”. Film je genijalan, ali ako budu birali između epohalne teme kakva je Srebrenica i film o danskom alkoholičaru mislim da će se opredijeliti za “Aidu”. To je veliki uspjeh Jasmile Žbanić, ali i svih nas koji smo radili na filmu. Način na koji je Jasmila napravila film, jedan suptilan način, kao i kontekst u kojem ženu iz Srebrenice i Ratka Mladića glume ljudi iz Srbije, koji su inače supružnici. Ja im čestitam, i Jasni i Borisu što su bili dio filma jer nije bilo lako glumiti. Vidjeli ste šta je bilo sa najavljenom predstavom o Srebrenici u Beogradu. Reditelju su prijetili smrću. Onog trenutka kada film “Quo vadis, Aida?” bude prikazan u Sava centru u Beogradu i Boriku u Banjaluci znat ćemo da je fašizam krenuo nizbrdo. Srbija, ali i Republika Srpska, mora biti spremna na tu vrstu katarze.