Američki Oskarovac, scenarista, reditelj i producent Charlie Kaufman drugi put je u posjeti Sarajevu, tačnije na Sarajevo Film Festivalu gdje mu je uručeno “Počasno Srce Sarajeva”. Razgovarali smo sa njim.

“SFF je drugačiji”

“Sviđa mi se Sarajevo. Drugi put sam ovdje. Bio sam pozvan pa sam se zbog toga vratio. Ali, da, bilo mi je jako lijepo kada sam prvi put bio ovdje i bio sam počašćen što su mi dali nagradu Srce Sarajeva”, kaže Kaufman na početku intervju za N1.

Pitali smo ga, šta nekome ko je dobitnik Oskara, počasnog Srca Sarajeva, znači da vidi kako se to ovdje dešava i nalazi se u gradu koji je, toliko toga prošao u prošlosti.

“Istorija ovog festivala me zaista dotakla. Mislim da se po tom pitanju razlikuje od bilo kojeg drugog filmskog festivala”, kaže on.

Prema njegovom mišljenju, SFF je drugačiji od drugih festivala, te da se kontinuirano održava kvalitet.

“Mislim da je to počelo s tim da se ljudima daje nešto tokom rata, da im se pruži neka vrsta utjehe, osjećaja zajedništva i kulture. I mislim da je to jedinstveno, veoma dirljivo. Čini se da se sada održava taj kvalitet. Autentično je. Ljudi su autentični i topli, nije blještavilo i nije Hollywood. I tako sam dirnut time”, rekao je Kaufman.

Kada je umjetnost u pitanju, važno je reći istinu, smatra on.

“Mislim da, moje je lično mišljenje da nema objektivne istine, ali moj osjećaj stvari je da je to sve. Biti iskren je sve u umjetnosti. Ako niste iskreni, onda stavljate na svijet nešto što je vrlo opasno. Pogotovo sada kada vidimo sindikat scenarista u štrajku. U vrijeme štrajka koje je veoma teško, posebno za umjetnike. I za sve ostale koji su uključeni u posao, jer su sada svi bez posla. I veoma je teško ne samo scenaristima i glumcima, već i svima ostalima koji rade na filmovima i na televiziji“, ističe Kaufman.

Vratio se nakon 15 godina: Oskarovcu Kaufmanu uručeno Počasno srce Sarajeva

Vještačka inteligencija mogla bi promijeniti mnoge stvari, zbog toga, kaže, zabrinut je, kada je riječ o djelu i umjetnosti, o autentičnosti ljudske umjetnosti.

“Zabrinut sam zbog toga jer nam je potrebna humanost i mi se namjerno udaljavamo od čovječanstva. Prelazimo na neku vrstu ove korporativne kulture u kojoj umirujemo ljude zabavom, a to je zabava za mase i ako ne održimo ljudski element ili ga čak ne vratimo, jer se već udaljavamo od njega, ako ne vratimo ljudski element u kulturu, onda smo gotovi kao vrsta”, rekao je on.

Govoriti, djelovati, posvetiti se…

Smatra da se to može riješiti razgovarajući o tome.

“Ne znam. Morate imati nadu. A Rebecca Solnit je napisala knjigu o nadi, a nada nije pasivna stvar. Nada je pokret protiv svih. Kada stvari izgledaju beznadežno, nada je ionako djelovanje prema rješenju. To pokušavam da uvježbam”, kaže Kaufman.

Ima jedna dobra izreka u Bosni. Bosanci kažu nada umire posljednja, a kada umire, gdje smo mi, pitamo ga.

“Da, tačno. Ali moramo shvatiti da nada nije samo ‘želim nešto’. Nada je da ćete morati nešto učiniti pri kraju. Morate govoriti, djelovati, posvetiti se eventualnosti”, ističe Kaufman.

Na kraju intervjua je poručio da bi se volio vratiti u Sarajevo.

Scenaristička karijera Kaufmana počela je devedesetih na kultnom sitkomu „Get a Life“, ali do prekretnice dolazi 1999. kada je za scenario za film „Biti Džon Malkovič“ nominovan za nagradu Američkog udruženja pisaca, Oscara i Zlatni globus, a osvojio priznanje „Independent Spirit“ za najbolji debi scenario. Samo dvije godine kasnije započinje plodnu saradnju s Mišelom Gondrijem sa predloškom „Human Nature“. Pamte se njegovi scenariji za filmove „Ispovijesti opasnog uma“, „Adaptaciju“, „Vječni sjaj besprijekornog uma“, za koji je i konačno nagrađen Oscarom.

Iza Kaufmana su rediteljska ostvarenja „Synecdoche, New York“, „Anomalisa“, „I’m Thinking of Ending Things“… Prije tri godine objavio je i prvi roman „Antkind“. I uoči primanja priznanja u Sarajevu, održao je masterklas u Bosanskom kulturnom centru, a sala je bila krcata filmskim stvaraocima, studentima, novinarima…