Filmski festival u Sarajevu polako se privodi kraju. Crveni tepih, glamur i sjaj. Ali, da li je baš sve onako kako izgleda? Stanje u bh. kinematografiji ni izbliza nije ovako sjajno. Nedonošenje novog Zakona o kinematografiji na nivou Federacije BiH, nemar nadležnog ministarstva, nedostatak novčanih sredstava - samo su neki od problemi s kojima se susreću filmski radnici u ovom entitetu.

Stanje je očajno. Ovim riječima dobitnik Oskara Danis Tanović, čiji je film “Deset u pola” otvorio ovogodišnji Sarajevo Film Festival, opisao je trenutno stanje u kinematografiji.

Još gore je, poručuje, to što na ovakvo stanje nije uticala pandemija, nego maćehinski odnos vlasti. Da je kinematografija gotovo na izdisaju ilustruje i podatak da se u Federaciji, u prosjeku, godišnje snimi jedan film.

“Ovaj film je snimljen bez pomoći Fonda za kinematografiju. Ne vidim u čemu nas je pandemija oštetila. Mi, ionako, dišemo na slamčicu, što bi se reklo, već dugo godina jer naše vlasti nemaju nikakvog odnosa prema kulturi, prema filmu“, kazao je Tanović.

Najveći kamen spoticanja je trenutni Pravilnik koji potpuno uništava kinematografsku profesionalnost, smatraju upućeni. Rješenje je donošenje novog Zakona o kinematografiji, do čega, međutim, ne dolazi, po svemu sudeći, zbog političkih interesa.

“Ono što je najvažnije je Zakon o kinematografiji, koji, ponavljam, SDA i HDZ ne žele donijeti jer pokušavaju, kroz Zakon o kinematografiji, podijeliti kinematografiju na hrvatsku i bošnjačku, što mi ne dozvoljavamo“, ističe režiserka Jasmila Žbanić.

Najveća odgovornost je na resornoj ministrici, ali i federalnom premijeru, poručuje Žbanić.

“Kojeg, ako se sjećate, još prije četiri-pet godina se slikao sa Danisom Tanovićem, držeći Zakon u ruci. Mi smo ga isprintali, međutim, ništa se do sada nije desilo i to je nešto što je svjesna i sistemska radnja protiv filma“, dodaje Žbanić.

Udruženje filmskih radnika oštro je kritikovalo i Fondaciju za kinematografiju zbog odluka o raspodjeli sufinansirajućih sredstava, prema kojima nije dobilo podršku, gotovo, ni za jedan projekat.

“Kad pogledamo fondove u regiji koji su desetostruko puta veći u Srbiji, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori za filmove, a za ove zemlje kao što je Hrvatska i Slovenija da ne govorimo, mi se zaista osjećamo ugroženo u svojoj profesije“, kaže Ines Tanović.

Kontaktirali smo Federalno ministarstvo kulture i sporta, ali su nam rekli da naša pitanja proslijedimo Fondaciji za kinematografiju, gdje smo, takođe, do zaključenja ovog priloga, ostali uskraćeni za komentar.