Zamisli samo - on je ludak, a ja sam komičar. Ali sve je moglo da bude drugačije, govorio je legendarni glumac i reditelj Čarli Čaplin, čiji je film "Veliki diktator" premijerno prikazan na tlu Evrope prije 80 godina.

Osim što se film ubraja među najveća dela svjetske kinematografije, upravo je ovo ostvarenje označilo oproštaj Čarlija Čaplina od ere nijemog filma i legendarnog lika – malog skitnice.

A do toga da Čarli Čaplin snimi film, koji je samo u Americi inkasirao pet miliona dolara i postao glumčevo ostvarenje sa najvećom zaradom, došlo je “igrom sudbine”, piše Nova.rs.

Inspiraciju za većinu filma Čaplin je dobio kada je odgledao dokumentarac Leni Rifenštal “Trijumf volje” u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. I dok su ostali gledaoci bili zgroženi Čaplin se, legenda kaže, grohotom smijao ovom “grotesknom spektalu”.

I kada su drugi pokušavali da ga odgovore od snimanja filma, on se prisjetio tog smijeha i groteske i nastavio…

Snimanje filma započeto je u septembru 1939, nedelju dana poslije izbijanja rata, na vrhuncu Hitlerove moći, a završilo se šest mjeseci kasnije, kada su Francusku okupirale nacističke trupe, navodi nova.rs.

Kada je počeo da snima “Velikog diktatora” njegova mržnja prema nacistima bila je dobro poznata. Ali, mržnja je bila uzajamna. Njemački establišment tada ga se odrekao kao “Jevrejina stranca koji je došao u Nemačku”, iako Čaplin nije bio Jevrejin. S druge strane, američka javnost tada mu je “tepala” nadimkom “Mojsije 20. vijeka”, jer je na hiljade jevrejskih izbjeglica pobjeglo zahvajujući novcu koji je on obezbjedio za njihov put.

Kada je počeo da radi na ovom filmu radni naslov je bio samo “Diktator”, podsjeća BBC.

“Bio je čovjek sa misijom. Neki od njegovih savremenika, poput Lorela i Hardija imali su jedini naum – da prave smiješne filmove i zarađuju novac. Ali, Čaplin je bio odlučan da iskaže svoj stav. I ovo nije samo film. To je nešto što je u ono doba bilo neophodno”, kazao je Sahjmon Luviš, autor knjige “Chaplin: The Tramp`s Odyssey” za britanski javni servis.

No, osim što je pokušao da “raskrinka” Hitlera, Čaplin je imao još motiva za stvaranje svog zvučnog prvjenca. Primjera radi, rođen je iste nedjelje u aprilu 1889. godine kada i Hitler. Takođe, dodatno interesovanje pobudila mu je komična pjesma o fireru Tomija Hendlija iz 1939. “Ko je taj čovjek? (Koji izgleda kao Čarli Čaplin)” (Who Is That Man…?Who Looks Like Charlie Chaplin).

I časopis “Spektejtor” je u to vreme objavio tekst o 50. rođendanu Čaplina, ali i Adolfa Hitlera. U tekstu je, između ostalog, stajalo:

“Proviđenje je ponekad ironična stvar… Kao da je negdje zapisano da bi Čarli Čaplin i Adolf Hitler trebalo da dođu na ovaj svijet u roku od samo nekoliko dana… Datum rođenja, ali i identični brkovi (s tim što su kod Čaplina oni s namjerom groteskni) koje nose kao da je to uredila priroda kako bi iznevjerila zajedničko porijeklo njihove genijalne prirode. Jer, obojica posjeduju genijalnost. I jedan i drugi odraz su iste stvarnosti – ‘neprilike malog čovjeka’ u modernom društvu. I jedan i drugi odraz su iskrivljenog ogledala – s tim što je jedan simbol dobra, a drugi neispričanog zla”.

Kada se raširila vijest o tome da Čaplin snima film o Hitleru, počele su da mu stižu i prijeteće poruke:

“Počeo sam da dobijam alarmantne poruke od studija `Junajted artists`. Rečeno im je da ću se susresti sa cenzurom. A i sam britanski kabinet bio je veoma zabrinut zbog filma protiv Hitlera i vagao da li da bude prikazan u Velikoj Britaniji. Još upozoravajućih pisama stizalo je iz njujorške producentske kancelarije, uz opasku da ne snimam film, jer nikad neće biti prikazan u Engleskoj, niti u Americi”, zapisao je u svojoj autobiografiji Čaplin.

Međutim, nije se polakomio. Znao je da film kakav je “Veliki diktator” treba da snimi. I na iznenađenje mnogih bio je hit na boks-ofisu. Prije tačno 80 godina, film premijerno prikazan u SAD polovinom oktobra 1940, bilo je najgledanije ostvarenje.

Prije osam decenija imao je premijeru u Londonu, dok je bio zabranjen u mnogim zemljama: Španiji, Japanu, Latinskoj Americi…

Francuska publika vidjela ga je tek 1945. godine, a prvo prikazivanje u Njemačkoj organizovala je američka vojna komanda narednog ljeta.

Ali, nije znao šta će ga sve čekati kada je krenuo u avanturu u kojoj je “sve”: producent, reditelj, glavni glumac, i to u dvostrukoj roli: moćnog diktatora Tomanije Adenoida Hinkela, i skromnog bezimenog Jevreja brice i frizera.

“Svaka sličnost između diktatora Hinkela i jevrejskog brice je sasvim slučajna”, rediteljevo je “upozorenje” na početku filma.

Taj Jevrejin poslije avionske nesreće gubi pamćenje a nekoliko godina kasnije u getu velikog rada počinje novi život. Baš taj grad je pod šapom diktatora, a Jevrejin tu biva raskrinkan kao borac pokreta otpora.

Za vrijeme lova na patke, diktator upada u jezero pored koncentracionog logora iz koga upravo izlazi frizer. Dok diktator želi da se izbavi iz vode, frizer drži govor o miru…

Ovim ostvarenjem Čaplin ne izvrgava ruglu samo Hitlera, već i Musolinija (diktator Bakterija Benzino Napaloni), Jozefa Gebelsa (ministar Garbič) i Hermana Geringa (ministar Haringa).

Ali, film je sve vrijeme na granici tragedije. Pored ismijavanja Hitlera, pokazuje i kako diktator naređuje da 3.000 ljudi bude pogubljeno.

Gledajući kako rastu napetosti u Evropi, Čaplin još tokom snimanja filma odlučuje da promijeni kraj i završi ga vatrenim šestominutnim govorom jevrejskog frizera, koga zamjenjuju za diktatora po imenu Hinkel.

“Vojnici, ne borite se za ropstvo, borite se za slobodu!”

“Njujork tajms” je pisao:

“Nijedan događaj u istoriji filma nije sa toliko nade iščekivan kao premijera ovog filma”.

Ipak, reakcije nakon premijere bile su podijeljene. Sam Čaplin je upitao:

“Zar nismo u stanju i da se nasmijemo Hitleru?”

A Sergej Ejzenštajn ga je okarakterisao ovim riječima:

“Velelepna i ništavna satira. I pobjeda ljudskog duha nad neljudskošću!”

Iako su ga mnogi optužili da filmom relativizuje sve nacističke užase – jer ih djelimično pokazuje, a ne osuđuje – Čaplin im u svojim memoarima ovako odgovora:

“Da sam znao stvarne razmjere horora u njemačkim koncentracionim logorima, ne bih mogao da napravim `Velikog diktatora`. Ne bih mogao da se ismijavam ubistvenom ludilu nacista. A najsmješnija stvar na svijetu za mene jeste da ismijavam varalice. A teško je naći većeg varalicu od Hitlera”.

I ne samo da se ismijava Hitleru, već lukavo i mudro crta kako je krhki ego političkih vođa, kakva je njihova psihologija.

Fetiš za prisustvom u javnosti, luksuzni životni stil, zaokreti u političkim odlukama, parade u slavu samoga sebe, nedra puna odlikovanja – to nije samo slika Hitlera, već i svakog potonjeg diktatora ili san onoga koji želi to da postane.

“Čaplin je bio vizionar. Predvidio je budućost za razliku od političara, koji kao da su stajali na Hitlerovoj strani”, rekao je jednom prilikom reditelj Kosta Gavras.

A sin velikana glume Čarls Spenser Čaplin Treći u knjizi “Moj otac Čarli Čaplin” zapisao je da je njegov otac često razmišljao o neobičnim sličnostima koje je “dijelio” sa Hitlerom:

“A sudbine su im bile poput suprotnih polova. Jedna je rasplakala milione ljudi, dok je druga nasmijala čitav svijet. Moj otac nikada nije mogao da misli na Hitlera bez drhtaja, dijelom od užasa, dijelom od čuđenja. Rekao bi mi: `Zamisli samo – on je ludak, a ja sam komičar. Ali sve je moglo da bude drugačije`…”