Okupan u kečapu ili prekriven sirom? Kao kompletan obrok ili kao prilog u popularnom lancu brze hrane? Čini se da postoje beskrajni načini za uživanje u prženim krompirićima otkad su oni prvi put predstavljeni prije nekoliko stoljeća.

Popularni u cijelom svijetu, s naizgled beskrajnim varijacijama u prijedlozima za posluživanje i stilovima rezanja, prženi krompir zauzima važno mjesto u historijskim zapisima i modernoj kuhinji. Od svojih legendarno skromnih početaka do debija na večerama u Bijeloj kući i konačnog usvajanja kao omiljene ulične hrane, u nastavku ćete pronaći još neke zanimljivosti o ovom, možemo slobodno reći – legendarnom jelu.

Poutine – nacionalno kanadsko jelo

Prvi put u restoranima se pojavio 1950-ih, a s vremenom je postao neslužbeno poznat kao nacionalno jelo Kanade. Ovaj stil pomfrita podrazumijeva masne pržene krompiriće prekrivene smeđim umakom i skutom od sira. Iako potječe iz Quebeca, toliko je popularna stavka na jelovniku da ga posjetitelji sada mogu naručiti u lancima restorana brze hrane širom Kanade. Ako ljubitelji krompirića traže veći izbor, tu su i restorani s cijelim jelovnicima posvećeni različitim verzijama ovog jela.

Vjerojatno potječu iz Belgije

Niko ne zna tačno kada je prvi pomfrit imao svoj kulinarski debi. Prije 16. stoljeća krompir se uopće nije smatrao jestivim. Dok legende koje se prepričavaju u Francuskoj tvrde da su ulični prodavači predstavili pomfrit na mostu Pont Neuf u kasnom 18. stoljeću, Belgijci pak inzistiraju na tome da je u njihovu gradu Namuru nastao pečeni krompir tokom posebno hladne zime 1680. Prema njihovoj legendi, lokalni su ribari odabrali da ispeku krompire za obrok kad je rijeka bila zaleđena, a nisu mogli uloviti ribu. Ipak, za samu promociju krompira širom svijeta najzaslužniji su Francuzi.

Thomas Jefferson smatra se zaslužnim za dovođenje pomfrita u SAD

Thomas Jefferson bio je američki ministar u Francuskoj od 1784. do 1789. te se zaljubio u francusku kuhinju. Ponekad nazivan prvim američkim gurmanom, treći predsjednik Sjedinjenih Država toliko je volio pomfrit da se nalazio među 150 recepata koje je njegov kuhar James Hemings donio u Ameriku nakon što je završio kulinarsko usavršavanje u Parizu. Recept za pommes de terre frites à cru en petites tranches, što u prijevodu znači ‘sirovi kruompir pržen u dubokom ulju, u malim komadićima’, gotovo je izgledom jednak današnjem pomfritu. Kako prenosi Punkufer, jedina je razlika što je umjesto duguljastih rezova Jeffersonov pomfrit bio narezan na tanke, okrugle ploške ili izrezan gulilicom.

Čak i u slavnim romanima

Kao siromašno dijete koje je odrastalo u Londonu, mladi Charles Dickens često je sanjario o hrani koju si nije mogao priuštiti dok je radio u tvornici laštila za cipele. Njegova fascinacija dobrom kuhinjom prešla je u njegove romane, koji često uključuju bogate, detaljne opise jela. Dickensova pažnja posvećena kulinarskim detaljima također je bila ispred svojeg vremena jer je opisao modernu britansku ribu s krompirićima (koja nije bila na tržištu do 1863.) u svojem romanu iz 1859. “Priča o dva grada”.