U vrijeme sveopšte trke za materijalnim, postoje i oni koji odluče odreći se sigurnosti imanja doma, posla i svega onoga što nam je nametnuto kao jedini mogući put dostizanja sreće, i postanu nomadi. Kada toliko povjerenje poklonimo životu, onda možemo da se nadamo čudima ali i bajkama. Dokaz za to su Cindy i Michael.

Ona je iz Francuske krenula sa svojom magaricom, on je iz Njemačke krenuo sa svojim magarcem. Nisu se poznavali, a onda su kao odraz u ogledalu, samo suprotnog pola, ugledali jedno drugo.

Zaljubili su se, i oni i magarci, i nastavili su hodati Zemljom zajedno.

Cindy je u Francuskoj pravila satove, a Michael je u Njemačkoj gradio puteve. Živjeli su u rutini kao i milioni drugih na ovoj planeti, a onda je Cindy jednog dana osvijestila da vrijeme ljudskog zemaljskog života nije beskonačno i da će svaki sat na ruci jednom stati.

Biće i da je Michael shvatio da je uzalud graditi puteve ako njima nećemo hodati… i krenuli su oboje, svako u svoju avanturu, ili svako u svoj mir, ne sluteći da će negdje na pola puta sresti nekoga sebi toliko sličnog.

Dok je Cindy sa svojom magaricom pješačila Švajcarskom, Italijom, Slovenijom, nije mogla ni sanjati da negdje u Njemačkoj isti životni san ima neki Michael i da će prepješačiti Češku i Slovačku sa svojim magarcem prije nego što im se putevi spoje. Sreli su se u Mađarskoj, rodila se ljubav, između njih ali i između magarca Vaiillanta i magarice Nenette. I da ne zaboravimo još jednu ljubav, psećeg člana družine – Minu, i ona je sa Cindy krenula iz Francuske, i čini ovu priču još veselijom.

“Ja sam živio blizu Black Foresta (Švarcvalda) u Njemačkoj, na putovanje sam krenuo preko Drezdena, pa onda Češka, Slovačka, zatim Mađarska gdje sam napravio pauzu tokom zime, 4 mjeseca“, priča nam Michael.

“Ja sam iz mjesta koje je u blizini granice sa Švajcarskom, krenula sam pješačenje preko Italije, pa Slovenija, pa Mađarska. U Mađarskoj smo se sreli. Bila sam kod jedne porodice koja me pozvala da budem na njihovom imanju tokom Božićnih praznika, a onda je jedan njihov poznanik rekao da je vidio priču na lokalnim portalima o Nijemcu koji je u istom mjestu sa svojim magarcem, ja sam rekla, oh željela bih da ga upoznam tog čovjeka, i nedugo nakon toga smo se i sreli“, ispričala nam je Cindy.

Pričaju nam da imaju predivan život, da je pješačenje najljepši vid putovanja. Novca im, kažu, ne treba mnogo. Sreli smo ih na Jahorini. Najviše uživaju u prirodi, vole ponekad sići i u gradove ali planine su im mnogo privlačnije.

“Mi šetamo sa magarcima gradom, ja sam sama prepješačila cijeli Rim sa svojom magaricom, zatim Ljubljanu u Sloveniji, zatim smo zajedno šetali sa njima Budimpeštom… mislim da neće biti problem da prošetamo i Sarajevom“, kaže nam Cindy.

“Ja sam završio sa starim poslom, ne želim biti bogat, ovo je dobar život. I ranije sam mnogo putovao. Ponekad biciklom, ponekad motorom, autom,.. ali sa magarcima je najljepše putovati. Kada hodaš, vidiš toliko toga, sretneš tako mnogo ljudi, mnogo je ljepše. Za mene, ovo je najljepši način putovanja“, priča Michael.

“Gdje spavate, kako se hranite?”, pitali smo ih.

“Snaći ćemo se , naći ćemo neko dvorište, a ova dva dana ćemo biti ovdje, našli smo lijepo mjesto, ne želimo se spuštati u ove moderne ski centre“, pričaju nam, ne skidajući osmijehe sa lica.

“Ovo je pauza u mom životu, u mom poslu… i zaista nam ne treba mnogo novca. Spavanje je besplatno, treba nam novac jedino za hranu i jednom godišnje vakcinacija za magarce. Nije nam potrebno mnogo. Prodala sam auto prije nego što sam krenula na put. Za sada imamo dovoljno“, priča nam Cindy, koja je na put pješke krenula u septembru 2020. Michael je krenuo u aprilu 2021. Kažu da su doživjeli nevjerovatne stvari, sretali zanimljive ljude, imali bliske susrete sa medvjedima u planinama. Rekli smo im da ovdašnji medvjedi više vole sići u grad nego presretati nomade.

“3 puta smo ih sreli u Rumuniji, tamo ih je mnogo… i jednom u Albaniji, to je bio blizak susret, bili smo baš iznenađeni. Imali smo sreće, pobjegli su”, prepričavaju nam.

Sljedeća destinacija im je Hrvatska, pa Slovenija, poslije toga ni sami ne znaju gdje će, odlučiće usput. Sa stanovnicima mjesta u kojima su boravili su imali prijatna iskustva. Kažu da magarci otvaraju vrata domova, ali i srca ljudi.

Svoje priče bilježe na instagram stranici donkey_nomads.