Afrički narod Wodaabe živi uglavnom nomadskim ili polunomadskim životom, uglavnom u skupinama koje čine veće porodice. Slijedeći prirodne cikluse, prelaze sa svojom stokom velike udaljenosti u potrazi za vodom i pašnjacima, a jednom u godini, poštujući staru tradiciju, susreću se sa sunarodnjacima na istome mjestu i organiziraju festival koji traje sedmicu dana, a potom se vraćaju svojim lutanjima.

Narod Wodaabe pripada etničkoj skupini Fulbe, a podijeljeni su u više različitih klanova – samo u Čadu ih je osam ili devet. Drugi ih drugi afrički narodi ponekad nazivaju i imenom Bororo (Mbororo), ali ono ima pogrdno značenje (“prljavi pastir“), pa je pristojnije koristiti ime Wodaabe.

Godišnji festival Gerewol obično se održava na kraju kišne sezone, krajem septembra ili početkom oktobra, i to bilo gdje duž lutalačke rute Wodaabea, u Čadu, Nigeru, Kamerunu i Nigeriji. Sa sve većim dolaskom turista u Afriku, ovaj se festival kao tradicionalni danas “prodaje” i u drugim mjesecima. Sedmodnevni festival, osim druženja i razmjene informacija, ima i prilično određen cilj – na njemu mlade žene spremne za udaju odabiru svog budućeg partnera, a da bih ih one primijetile, muškarci se itekako potrude.

Festival Gerewol traje sedam dana i u čvrstoj ritualnoj formi održava niz tradicija ovog naroda. Festival završava zalaskom sunca sedmog dana, a u najvećem se izdanju održava u blizini N'Djamene, glavnog grada Čada. Raskošna gozba, druženje i utrka na devama samo u uvod u središnji dio festivala, ceremonijalni ples yaake.

Izvode ga samo muškarci i plešući se trude pokazati kao vrijedni partneri odnosno ženici, a zbog svoga šarenila, muzike i od davnina nepromijenjene forme, jedan od najupečatljivijih tradicionalnih događaja u cijeloj Africi koji je proslavio i festival Gerewol i narod Wodaabe.

Wodaabe su kao narod poznati po svojoj ljepoti. I muškarci i žene vitki su i visoki, imaju besprijekornu kožu i male, pravilne noseve. Ljepota je, uz stoku i obitelj, ono što najviše cijene, pa stoga nije neobično da muškarci za festival troše sate na šminkanje i oblačenje kako bi se pokazali u najboljem svjetlu.

Kao podlogu koriste oker pigment koji se može naći samo u središnjem Nigeru, pa neki da bi ga se domogli moraju potegnuti i tisuću i pol kilometara – pješice. Lice se dalje ukrašava bijelim točkicama, a usta mažu plavim ili crnim ružem. Svrha je šminke da istakne pravilne crte lica i bjelinu zubi i bjeloočnica. Odjeći i nakitu posvećuju jednaku pažnju, kostimi se izrađuju i čitavu godinu, a rezultata se ne bi posramio ni Hollywood.

Prije plesa muškarci tradicionalno ispijaju čaj koji će im dati izdržljivost i baciti ih u trans. Plešu tako da naglase svoju gracioznost, visinu i vitkost, a zadnje se večeri, nakon zadnjeg plesa poredaju u vrstu kako bi ih djevojke izbliza promotrile. One ih obilaze ne pokazujući nikakve osjećaje, pa svaka djevojka svog odabranika potapša u prolazu, okrene se i ode. Ako on krene za njom, ljubav je rođena. Biti izabran velika je čast i nikada se ne zaboravlja unutar klana.

Dan nakon Wodaabe se vraćaju svom nomadskom životu stočara. Mjesto festivala ostaje pusto, a tišinu savane razbijaju šarene i glasne karavane sa stokom i svime što posjeduju. Vratit će se sljedeće godine.