Pandemija koronavirusa ostavlja posljedice u svim segmentima života, ali da i to ne mora biti pravilo potvrđuje Goraždanin Munir Kazagić, vlasnik jedinog rasadnika cvijeća u istočnom dijelu BiH. Proizvodnju cvijeća kojom se bavi gotovo tri decenije ove godine je utrostručio. Iako je potrebno mnogo truda, ulaganja i odricanja, ne žali se. Zadovoljan je potražnjom koja ga je i ponukala na ovaj korak.

U ovim specifičnim vremenima kada su ljudi opterećeni svakodnevnim korona statistikama, Munir Kazagić uživa u društvu biljaka koje je vrijedno proizvodio tokom zime. U šali kaže da nije imao susret sa koronavirusom koji, smatra, ovdje ne bi mogao ni opstati. Kako se i ljudi sve više okreću prirodi, tako je porasla i potražnja za ukrasnim biljkama, što je i njega ponukalo da u jedinom rasadniku cvijeća u ovom dijelu države, utrostruči prozvodnju.

”Nisam nešto striktno vodio evidenciju, ali po saksijama i sjemenima koje sam naručio ovdje ima više od 40.000 vazni. Prije sam radio samo jedan plastenik jer samo ovdje imam grijanje, ali povećao sam broj sadnica koje mogu podnijeti malo hladniju temperaturu, ubacio u druge plastenike gdje nema grijanja. Malo sam možda i poranio sa jednom sortom našeg “sikirića” koji mi se pola smrznuo, ali eto dogodine ću i tu uvesti grijanje”, ističe Kazagić.

Napominje da se opredijelio za standardne sorte, za kojima vlada najveća potražnja. Tako se najviše prodaje begonija, petonija, kadifa, salvija, muškatle padajuće i viseće, surfinija.

”Begonija najviše ide i nju sijem po 15-ak hiljada sadnica, petonije nekih deset do petnaest hiljada. Zahtjeva to mnogo vremena, truda, odricanja jer ne može se tek tako ni nasijati jer su kasnije problemi. Ako se često nasije ostane biljka slaba, tanka, pa sam više od 30.000 sve pincetom jedno po jedno sijao, da bi svaka biljka imala svoj prostor i normalno rasla, imala dovoljno svjetlosti, to je malo zahtjevno. Već u februaru kada počne presađivanje ide zaljevanje i transportuje se za prodaju”, pojašnjava.

Decenije vrijednog rada, iskustva i ulaganja dovele su do toga da Munir nema briga o plasmanu, jer njegove biljke putuju u sve općine Gornjeg Podrinja.

”Kada sam tek počinjao, dešavalo se da sam bacao cvijeće a već sada ide to sve svojim tokom. Treba godina i vremena da se čovjek edukuje. Pored Goražda i BPK, prodajem u okolnim gradovima istočne Bosne jer kupci traže. Ne idem na pijacu, kući to radim, po narudžbi odvezem na adrese i to je to”, podvukao je.

Uz minimalnu penziju koju je ostvario prošle godine, prihodi od prodaje cvijeća dobro dođu, pokriju se troškovi, a nešto i ostane, dodaje skromno Kazagić. Na činjenicu da je niz godina jedini proizvođač cvijeća u ovom dijelu države, konstatuje da ljudi strahuju od ulaganja i rizika, ali zaključuje, ako se ne uloži, ne može se ni zaraditi.

”Troškovi su veliki, samo grijanje me godišnje košta oko 3.000 KM i svake godine nanovo, vazne, zemlju, reznicu, sjemena sve nabavljaš, ništa ne ostavljaš. Uglavnom radim sam, supruga mi pomogne kad je sjetva. Imam obavezu kada je zima svako dva-tri sata ustati, ložiti, zato sam i kameru instalirao da mogu pratiti temperaturu. Što se tiče podsticaja, da sam očekivao nešto posebno ne bi ovo imao i ne bi radio ovo što radim. Naporno jeste, ali šta je tu je. Žudio sam uvijek za nekim staklenikom, ali on je hladniji od najlona i kažu mi “Šta ćeš više, tebi je 60 godina”, ali ja radim kao da mi je 30”, zaključo je Munir Kazagić.