Lijepa, ali ubojita: Pećina u kojoj niko ne smije ostati duže od 15 minuta

Rudari su 2000. godine, tražeći nova nalazišta rude, naišli na prizor koji izgleda kao da pripada nekoj drugoj planeti: goleme mliječno-bijele kristale koji izrastaju iz zidova, poda i stropa pećine. Ti kristali, dugi više od deset metara i široki gotovo metar, ispunjavaju prostor poput divovskih stubova. Najveći među njima dug je 11,40 metara, ima zapreminu od oko pet kubnih metara i procijenjenu masu od 12 tona, prenosi Punkufer.hr.

Priča o Pećini kristala počinje prije otprilike 26 miliona godina, kada se magma počela uzdizati ispod današnjeg područja. Ta toplota zagrijala je vodu bogatu mineralima koja je prodrla u pukotine krečnjačke stijene. U vodi bogatoj kalcijevim sulfatom počeli su se formirati kristali gipsa, odnosno selenita. Temperatura je pritom igrala ključnu ulogu. Dok je voda bila veoma vruća, prevladavao je mineral anhidrit. Kako se voda postepeno hladila, anhidrit se počeo rastvarati, a iz te otopine počeli su rasti kristali gipsa. No, ovu pećinu jedinstvenom čini savršena ravnoteža uslova: voda je sadržavala taman dovoljno minerala da potakne rast, ali ne i stvaranje velikog broja kristala. Tako je nekolicina njih dobila priliku rasti — i to nevjerovatno dugo.

Zašto su baš ovdje narasli tako veliki?

Naučnici su izračunali da su ovi kristali rasli gotovo nevjerovatno sporo. Da bi jedan kristal dostigao debljinu od jednog metra, trebalo je proći skoro milion godina. Drugim riječima, rast je bio toliko spor da bi se debljina jednaka listu papira povećala tek svakih 200 godina.

U istoj planini nalaze se i druge pećine s kristalima, ali ni u jednoj kristali ne dostižu tolike dimenzije. Razlika leži u brzini hlađenja vode. U plićim dijelovima, poput takozvane Pećine mačeva, voda se hladila brže, pa se formirao veći broj manjih kristala. U dubljoj Pećini kristala temperatura se smanjivala sporije, što je omogućilo rast manjem broju kristala — ali do golemih razmjera.

Ekstremni uslovi

Boravak u pećini predstavlja pravi izazov. Temperatura dostiže oko 50 stepeni Celzijusa, a vlažnost prelazi 90 posto. U takvim uslovima tijelo se ne može efikasno hladiti znojenjem. Zbog toga istraživači mogu ostati unutra tek 10 do 15 minuta. Kretanje dodatno otežavaju klizave površine i oštri kristali, a svaki pogrešan korak može biti opasan.

Krhka ljepota

Dok su kristali hiljadama godina rasli u vodi, rudarske aktivnosti promijenile su njihovo okruženje. Ispumpavanje vode omogućilo je pristup pećini, ali i izložilo kristale zraku. Bez potpore vode, koja ih je djelimično “nosila”, ti golemi kristali rizikuju pucanje pod vlastitom težinom. Osim toga, gips je veoma mekan mineral, pa čak i ljudski koraci ostavljaju tragove na njegovoj površini. Naučnici su također primijetili da izloženost zraku može dovesti do postepene dehidracije kristala i promjena u njihovom izgledu.

Danas je pristup pećini zatvoren, a nivo vode u rudniku ponovo raste. Šta će se u budućnosti događati s kristalima, naučnici ne mogu sa sigurnošću znati.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad