Izvan Italije, mnogi misle da je "gelato" samo druga riječ za sladoled, međutim, iako Talijani koriste riječ gelato da opisuju bilo koju vrstu sladoleda, u zemljama drugog govornog područja ova dva pojma ne opisuju istu stvar. Jer i nisu ista stvar.

Na površini, sladoled i gelato su prilično slični: slatki su (pa, većina njih), hladni deserti koji ne zahtijevaju pečenje. Oba su napravljena od sličnih sastojaka, ali tu sličnosti prestaju.

Iako ih je možda teško razlikovati iz daljine, dvije smrznute poslastice imaju značajne razlike kada su u pitanju proporcije sastojaka i teksture. Isto tako, historija, proces proizvodnje i njihovi jedinstveni kvaliteti su različiti. A za one koji broje kalorije – možda će vas zanimati da jedan ima manje od drugog.

Po čemu se gelato razlikuje od sladoleda?

Sladoled i gelato su smrznuti mliječni deserti napravljeni od mlijeka, vrhnja, šećera i (obično) žumanca.

TasteAtlas piše da je glavna razlika u tome što gelato ima manji postotak masti i nastaje sporim procesom miješanja. Zbog toga gelato ima manje kalorija i manje zraka, što mu čini gušću teksturu i koncentriraniji okus u poređenju sa sladoledom.

Zbog svoje debljine, gelato se obično skladišti na nižoj temperaturi od tradicionalnog sladoleda kako bi se osigurao savršen nivo kremastosti i svilenkastog završetka, što je bitna karakteristika svakog sladoleda. Zato gelato ima svilenkastu teksturu, više uporedivu sa mekim serviranjem nego sa običnim sladoledom.

Također, mnogi današnji sladoledi su zaslađeni umjetno, dok prirodni šećer u gelatu stvara sitne kristale leda koji pomažu u stvaranju glatke i kremaste teksture.

Postoje i razlike u načinu na koji se služe. Dok se sladoled hvata na kornet, gelato se ravnom lopaticom širi na kornete.

Historija sladoleda i gelata: Šta je bilo prvo?

Jednostavan odgovor je – gelato. Moderni gelato vuče korijene iz Italije, koji datiraju još iz 16. vijeka, dok su s druge strane okeana rijetki sretnici upoznati sa modernim sladoledom oko dva stoljeća kasnije.

Međutim, i sladoled i gelato imaju zajedničkog zamrznutog pretka koji, kako neki historičari tvrde, seže još u drugi vijek prije nove ere, kada su azijske kulture otkrile da mogu da konzumiraju zdrobljeni led i arome. Ipak, nemamo datum nastanka niti pronalazača koji bi se neosporno mogao pripisati njegovom otkriću.

Historija sladoleda ima još jedan važan datum vrijedan pomena. Oko 500 godina p.n.e. u Perzijskom carstvu, počeli su miješati led sa voćem i sokom od grožđa kako bi proizveli skupe ljetne poslastice, u kojima su uglavnom uživali carevi i plemstvo.

Zatim su došli Arapi, koji su redefinirali svijet smrznutih poslastica uvođenjem mlijeka i šećera. Do 10. vijeka, cijeli arapski svijet koristio je sladoled napravljen od mlijeka, vrhnja, aroma ružine vodice, sušenog voća i badema.

Sada, premotajmo nekoliko vijekova unaprijed

Prema legendi, Marko Polo, najpoznatiji svjetski putnik svih vremena, vratio se u Italiju, noseći sa sobom tajne misteriozne kulture i znanja o istočnom svijetu. Jedna od tih tajni bila je receptura za sladoled, koji se ne pravi od obrijanog leda, već prvenstveno od mlijeka. Ovo znanje je pomoglo da se pokrene italijanska industrija sladoleda, i konačno, u 16. vijeku, rođen je sladoled koji svi danas poznajemo i volimo.

Neki tvrde da ga je razvio poznati umjetnik i arhitekta Bernardo Buontalenti koji je također prvi smislio efikasan način skladištenja sladoleda, koji je stoljećima bio najveća prepreka masovnoj proizvodnji sladoleda.

Ipak, drugi zaslužuju alhemičara i astrologa Cosima Ruggerija, koji je svojevremeno učestvovao na takmičenju pod nazivom “najneobičnije jelo koje ste ikada vidjeli”, u organizaciji kraljice Katarine de Medici, i pobijedio sa svojom “zamrznutom poslasticom”. Navodno je u pitanju bio fior de latte gelato.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad