U ovom gradu niko ne plaća stanarinu ni struju, ali svako mora sam riješiti odakle mu voda

Naselje je nastalo iz onoga što je vojska ostavila.

Na tom mjestu je tokom Drugog svjetskog rata bila baza marinaca. Kada je 1946. raspuštena, drvene zgrade su prenesene u obližnji gradić, a betonske ploče na kojima su stajale ostale su u pustinji.

Ubrzo su na te ploče počeli dolaziti ljudi s prikolicama. Betonska podloga je bila gotov temelj, a ceste koje je vojska napravila i dalje su vodile do njih.

Danas se to prostire na oko 260 hektara državne zemlje.

Struju pravi svako za sebe

Ovdje se najbolje vidi šta znači živjeti bez ijedne komunalne usluge.

Ko hoće struju, mora je sam proizvesti. Većina koristi solarne panele, a dio ima i generatore.

Neki su napravili ozbiljne sisteme, s baterijama izvučenim iz starih telekomunikacijskih uređaja, teškim po tristotinjak kilograma, u kojima se čuva struja za noć.

Postoji i čovjek koji od osamdesetih iz svoje prikolice prodaje i postavlja solarne panele ostalima, i svi ga znaju po nadimku Solarni Mike.

Vodu nema ko dovesti, pa se ona dovozi iz gradića Nilanda, nekoliko kilometara dalje. Dijeli se kod plave prikolice koja služi kao mjesni centar. Za kupanje postoji jedan zajednički tuš, koji se puni iz obližnjeg toplog izvora.

Ljeti pedeset stepeni, zimi četiri hiljade ljudi

Broj stanovnika se mijenja s godišnjim dobom, i to drastično.

Ljeti temperature dosežu blizu pedeset stepeni. Tada većina ode, a ostane stotinjak do dvjesto ljudi koji tu žive stalno.

Zimi, kada je klima podnošljiva, dolaze ljudi s prikolicama iz hladnijih dijelova zemlje, pa broj naraste i do četiri hiljade.

Osamdesetih godina, nakon što su dva časopisa o kampovanju objavila da se tu može boraviti besplatno, broj je nakratko skočio na petnaestak hiljada.

Ko tu zapravo živi

Slika koja se obično prenosi je romantična, i vrijedi je ispraviti.

Tu žive umjetnici i ljudi koji su svjesno izabrali život izvan sistema, ali i penzioneri s malom penzijom, invalidi, veterani i ljudi bez doma.

Za mnoge od njih razlog nije filozofija nego račun. Ako nema stanarine, mala socijalna naknada je dovoljna za život, a u gradu ne bi bila.

Dio zarađuje prodajom rukotvorina posjetiocima, a mnogo se toga razmjenjuje bez novca.

Ima i teže strane. Zabilježene su krađe, podmetanja požara i povremeno teža krivična djela. Policija povremeno patrolira, ali stanovnici uglavnom stvari rješavaju međusobno.

Brdo koje je jedan čovjek bojio trideset godina

Na ulazu u naselje stoji ono po čemu je najpoznatije.

Leonard Knight je gotovo tri decenije od ilovače i donirane boje gradio brdo prekriveno natpisima i bojama, koje se zove Salvation Mountain.

Radio je od jutra do mraka, svaki dan, a spavao je u zadnjem dijelu kamioneta u podnožju tog brda, bez struje i bez vode.

Država je jednom pokušala to mjesto proglasiti opasnim otpadom, zbog boje, ali je Knight to spriječio. Danas postoji udruženje koje brdo održava.

Zemlja koja nije njihova

Ono što visi nad cijelim naseljem je pravno pitanje.

Zemljište pripada državi Kaliforniji, a prihod od njega je namijenjen penzionom fondu prosvjetnih radnika.

To znači da bi država mogla zemlju prodati ili naselje raseliti. Kada se to jednom razmatralo, stanovnici su se organizovali i pokušali otkupiti zemlju.

Za sada ih niko ne dira. Ljudi koji tu žive to zovu posljednjim slobodnim mjestom u Americi, a arhitekta koji je o naselju napisao knjigu primijetio je jednu stvar: sve je to podignuto na mreži cesta i temelja koju je ostavila vojska, pa je život izvan sistema zapravo smješten unutar onoga što je sistem izgradio.