Nije istina da života iz kamena nema. Ima, i za to su najbolji dokaz kameni vinogradi kraj Čitluka. Hiljade čokota vinove loze niču iz najtvrđeg hercegovačkog krša, a grožđe obrano sa njih i danas daje vrhunska vina.

Priču je počeo pisati HEPOK odlukom da usitni krš, a lozu zasadi u kamene rupe zasute sa nekoliko lopata humusa i zemlje iz Bosne. Malo ko je vjerovao u uspjeh.

“Vinograd je ručno sađen, ovdje je zasađeno 230 tisuća loza sorte žilavka, i nešto bene i krkošije. Mukotrpno se radilo, po 200 ljudi je dnevno radilo. Ideja stručnjak u hepoka je bila da se podigne vinograd u kamenu, svi su rekli da je to propast, međutim i danas, nakon 40 godina, loza je živa i danas rađa”, rekao nam je jedan od vodećih hercegovačkih enologa i prvi doktor enologije Tihomir Prusna.

Prusina priča da je postojala priča da su hercegovci dobri vinogradari, ali ne i vinari. Kaže dolaskom mladih obrazovanih ljudi, danas se može reći da su i dobri vinari, ali i vinogradari.

Kroz vina, Hercegovci pišu istoriju, ali je se i sjećaju. Tako kroz imena vina promiču istorijske ličnosti sa ovih prostora, toponimi, simboli. U stolačkoj vinariji “Daorson čuli smo priču o starom gradu Daorsu, ali i drevnom ratniku Pinesu, čije je ime urezano na bocama vrhunske

“Pines je priča o ratniku koji je poginuo braneći rodni grad Daorson. Daorsin je 43. godine prije Krista bio spaljen do temelja, u dubokom slokju pepela na ulasku u grad nađena je kaciga, po obliku kacige može se zaključiti da je on bio zapovjednik odbrane grada. Na kacigi je pisalo Pinn, mislimo da se zvao Pines”, ispričao je Karlo Bošković, vinar iz Stoca.

Mnogi vinari, u Hercegovini odlučuju da vinarije nazovu jednostavno, porodičnim prezimenima. Upravo tragom toga, otišli smo u Trebinje, u staro mjesto Pridvorce, gdje su nas dočekali Bojanići.

“Berba nam počinje sredinom ili krajem septembra. Jedan od težih dijelova posla je upravo berba. U nju smo uključeni svi u porodici, ali i prijatelji. Dođu da zajedno beremo grožđe, ali i da zajedno pijemo vino”, rekao je Stevo Bojanić.

Vinsku priču završavamo u nadaleko poznatom restoranu Vukoje, u razgovoru sa Julijom, suprugom idejnog tvorca Vinske ceste Hercegovine-Radovana Vukoje. Vukoje su prateći najsavremenije standarde uspjeli proitvesti potpuno ekološka vina.

Carskim vinogradima, koje je Austrougarska zasadila vratili su stari sjaj, a u koritu nekadašnjem koritu najveće evropske ponornice Trebišnjice zasadili su nove vinograde, ali i plantaže maslina. Zanimljivo je da vingograde ne gnoje vještačkim đubrivima, gnoje ih stada ovaca koje gnoje lozu. Želja im je da proizvedu prvu čašu za vina iz Hercegovine, za Žilavku.

“Za Žilavku sada koristimo čašu od pinot noir-a, ona otvara tu njenu prelijepu voćnost, Žiilavka ima te note breskve. Naša žilavka je jako prepoznatljiva po njenoj mineralnosti, to ljudi prepoznaju kao lijepi salinitet, to je jedno bogato vino koje može da isprati dosta jela”, objašnjava Jagoda.

Vinari su saglasni, u ovom dijelu svijeta se proizvode vina od sjajnih internacionalnih vrsta grožđa, ipak crno vino blatina i bijelo žilavka su matični broj njihove vinske lične karte.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad