Ukrasni broš Mostara su oduvijek bili njegovi stanovnici. Sa tenelijom kao osnovnim stubom, rušili predrasude i gradili mostove. Vođeni pjesmom mostarskih bura su osvajali svijet. Svoje srce sa najljepšim lukom predstavljali inteligencijom i duhom. Naizgled mala zajednica je naime bila kolijevka velikih imena i spektakularnih dešavanja.

Da li ste znali?

Mostarci su 1903. godine uživali u opereti. Naime, kulturno umjetničko društvo “Gusle”, osnovano 1888. godine, je aranžiralo muzički spektakl na sceni po djelu Alekse Šantića “Pod maglom”.

“Knjiga na poklon”

U modernom vremenu društveni status poklona se iskazuje brojem haštagova i lajkova. U slučaju nedoumice i nepoznavanja tačne vrijednosti mjernih jedinica, obavezno je prilikom primopredaje priložiti račun. Tako je danas potrebno zaposliti inspektora prije kupovine poklona, za analizu i utvrđivanje podataka.

Stotinu godina u prošlosti, poklon je predstavljao pomoć pri izgradnji esencijalne pismenosti i ojačanja stubova izražavanja. Poznato je da knjiga širi vidike, otvara naizgled nedokučive mašte te također pruža ruku poznanstva nepoznatom, je važila za najeksluzivniji poklon a njene posvete, naglašena ljubav.

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

Prestiž tog vremena je činila veličina kućne biblioteke sa kojom se mogao pohvaliti Mujaga Komadina. Kasnije taj ponos dijele i Mostarski Srbi.

Ponosni na svoje zbirke i iz ljubavi prema slovu su kako nam priča mostarski Paroh Radivoje Krulj, izrodili mostarske Književničke krugove:

“Mostar je između ostalog poznat po svom 1. i 2. Književnom krugu. Prvi nastaje u prvoj polovici 19. vijeka koji kasnije potiče nastanak drugog. Književnici koji se pojavljuju su Joanikije Pamučina. Njemu smo posvetili obnovljenu biblioteku. On je mnogo uticao na Aleksu Šantića kao i većinu književnika iz 2. Kruga, te je tako i nastao. Učenici velikana postaju ugledni književnici čija se djela i danas koriste kako za opuštajuće tako i za obrazovno gradivo. Poznat je po svojoj saradnji sa Vukom Stefanovićem Karadžićem, ime Atanasije Šola koji je završio doktorsku disertaciju na Sorboni iz Francuske književnosti, Svetozar Ćorović i njegov brat Vladimir, Prokopije Čokorilo, Staka Skenderova, ovdje se afirmisao i Jovan Dučić itd”….

Svake godine u znak mostarskih književnika, organizuju se Šantićeve večeri poezije, gdje mladi imaju mogućnost izložiti svoja pisana slova i stihove. Ovom prilikom Krulj šalje poruku novom naraštaju:

Ljubav prema književnim i umjetničkim djelima mostarski Srbi pokazuju kroz izložbu istih. Tako i djelo Grčkog umjetnika Andreja Rica, Da Vinčijevog učenika, pod nazivom Sv Jovan Krstitelj, kojeg je restaurirala mostarska umjetnica Anika Skovran se može vidjeti unutar Vladičanskog dvora.

“Carski vinogradi”

Ne sasvim slučajno je Aniki pripala ta čast restauracije. Naime, u familijarnoj srodnosti sa poznatim vinogradarom Jovanom Jelačićem čija su se vina degustirala i na Titaniku, je imala mogućnost obrazovanja na najeksluzivnijim školama zapadne Evrope kao i većina njenih sugrađana čije su familije bile istaknute u svijetu trgovine, ekonomije i vinogradarstva. Jelačić zajedno sa Matom Aničićem i ostalim vlasnicima vinskih podruma su eksploatisali svoja vina kraljevskim dvorovima te su čak dostizali i do Japana. Njihovo postojanje i važnost učinka za Mostar je ovjekovječio Branimir Martinac u seriji knjiga Hercegovina zemlja vina.

“Odlazak Srba”

Nakon smrti Josipa Broza Tita Srbi kao u predosjećaju za nemile događaje se odlučuju na doprinos svojih vještina i obrazovanja van otadžbine. Kako je vrijeme prolazilo odlasci su bili češći do dolaska rata kad masovno napuštaju svoje domove. Noseći uspomene, iza sebe su ostavili djela i doprinose zajednici. Oni odlučni u svom odsustvu su svoje domove prodali, neki su obnovili da bi imali “gdje doći” dok mali broj je svoje srušene građevine ostavio na milost vremenu i potomku. Danas su te ruševine svjedoci prošlog vremena. Same i urušene predstavljaju napuštenost i tamu grada Mostara, te samo starosjedioci koji pamte vlasnike se znaju prisjetit zvuka klavira kroz otvorene prozore.

Paroh Krulj kaže da obnovom Saborne crkve žele pridonijeti obnovi Mostara. Međutim na pitanje o povratku Srba u Mostar nije pozitivan, ali kako kaže nada zadnja umire: “ako imaju dobro školstvo i zdravstvo u zemljama gdje žive radi čega se vratiti u ovu neriješenu i političku situaciju. Međutim mnogo vole Mostar, dolaze često i posjećuju. “Krulj navodi primjer za Duška Bajevića: “on uživa u Mostaru, često dolazi ali nema nikakvu perspektivu daljeg stvaranja i života ovdje”.

“Život”

Politika Mostara je odlučno donijela amandman o plijenjenju pažnje podjelama ne osvrćući se na njegove temeljne vrijednosti. Nametnuta linija razgraničenja grada, nacionalnosti i vjere sa nadom rušenja kosmopolitskog Mostara ipak ne škodi zdravom razumu. Kao jedan od primjera možemo navesti Elvedinu Kazazić, nastavnicu islamske vjeronauke, koja je došla na zanimljivu ideju kako bi mali Mostarci što bolje razumjeli i druge religije u svojoj neposrednoj blizini.

Sa svojim učenicima već duži niz godina posjećuje katoličku Franjevačku crkvu “Petra i Pavla” u Mostaru, pravoslavnu Sabornu crkvu na Bjelušinama i džamiju Memije Hadžimoerovića u Cernici. Obilascima bogomolja nastavnica Kazazić svoje učenike, izravno i iz ‘prve ruke‘, želi upoznati i s vjeroispovijestima svojih sugrađana.

Smatra “da se djeca od malih nogu trebaju učiti poštovanju duhovnih vrijednosti i kod drugih, a posebno svojih komšija, sugrađana, drugih naroda i religijskih zajednica. Upoznavanje s različitim kulturama i vjerama, a koje su u njihovoj neposrednoj blizini i životnom okruženju nešto je najpotrebnije, a oni su samim time bogatiji ljudi, spremniji na razumijevanje i dijalog”.

Kazazić svoje učenike nastoji naučiti da našu domovinu čini posebnom upravo činjenica da u njoj žive ljudi različitih religija, da ljude ne treba dijeliti po vjeri, već samo na dobre i loše.

Međusobno uvažavanje i upoznavanje, ističe Kazazić, ključ su suživota i bolje budućnosti za sve koji žive u ovoj divnoj zemlji.

Suština današnjice Srba u Mostaru se često provlači kroz tezu ugroženosti, neravnopravne pozicije kako u društvu tako i vlasti. Međutim, da bi realnost bila slikovitija potrebno je reći da taj osjećaj dijele svi građani Mostara koji su odlučili staze “tabat” bez dodatnog povjetarca u leđa. Postizanjem svojih ciljeva predanim radom i upornim trudom ruše fabricirane vrijednosti te uskim sokacima vraćaju Mostar Mostarcima. Kako Mostarci znaju reci “Mostara je bilo i zauvijek će ga biti”.