Imigracioni centar u Postojni je ustanova u kojoj su uglavnom smješteni stranci, koji i po godinu dana čekaju na deportaciju u Hrvatsku ili njihovu domovinu. U centru su jer su zbog ilegalnog prelaska državne granice lišeni slobode. Iako je u javnosti već više puta izvještavano o nehumanom postupanju policije prema pritvorenima, još nijedna istraga nije potvrdila sumnju. Uprava centra ustraje u tome da pritvoreni uživaju nadstandardnu njegu, a ipak dvojica od njih, sa kojima smo razgovarali, u suštini imaju drugačiju priču. U Radnoj grupi za azil upozoravaju da se radi o instituciji koja služi kao mehanizam zastrašivanja i koja ljude mentalno slama. Ako deportacija nije moguća, oni se oslobađaju iz pritvora bez najosnovnijih prava. Šta će im se desiti u sljedećem koraku, državne organe ne zanima.

Početkom januara iz Imigracionog centra u Postojni stizali su izvještaji da je policija brutalno pretukla jednog od tamošnjih pritvorenika. Radilo se o 18-godišnjem Alžircu koji je, prema riječima Radne grupe za azil, inicijative koja je redovno prisutna u Centru, imao historiju zdravstvenih problema, između ostalih depresiju, epilepsiju, predispoziciju za suicidnost. Unatoč tome su mu – navodno zbog njegove vlastite zaštite – odredili da pet mjeseci ostane u samici, posebno čuvanoj sobi u kojoj je zadržan izoliran od drugih i pod stalnim video nadzorom.

Kada je prema navodima policije počeo uništavati inventar i pokušao se samopovrijediti – prema navodima policije, odrezanim vijkom je želio sebi porezati stomak – policajci su ga odveli u kupatilo, jedan od rijetkih prostorija u objektu u kojem nema video nadzora. Tamo su ga navodno – kako je naveo u pritužbi – tukli i stavili mu lisice, iako je već u međuvremenu prestao da se opire. Zbog udaraca u glavu je prema navodima Radne grupe za azil imao i probleme sa vidom.

Zana Fabjan Blažič iz pomenute inicijative, koja je bila i mladićev opunomoćenik i koja je u njegovo ime pokrenula postupke istrage, kaže da je detaljno pregledala snimke nadzornih kamera, koje su pokazale šta se dešavalo toga dana u centru. “Očito je mladić imao veliki problem – lupao je po sobi, urinirao i vršio veliku nuždu po podu, lupao po vratima i molio da neko dođe da razgovara sa njim. Incident je trajao 2 sata, a policija nije ništa poduzela. Nakon dva sata došli su policajci i odveli ga iz sobe.

Na snimcima se vidi kako hodaju hodnikom, u međuvremenu se mladić već smirio, a kada su prolazili pored kupatila, koje ima otvorena vrata, policajac se odjednom okrenuo prema njemu i gurnuo ga unutra, a onda su svi krenuli za njim. Policija je kasnije tvrdila da je mladić digao ruku na policajca, koji je navodno zbog mladićeve prošlosti reagovao u samoodbrani. To se na snimcima ne vidi. Poslije nekoliko minuta su ga izveli vani, vidjelo se kako se savija na podu,” opisuje sagovornica.

Fabjan Blažič još upozorava da je mladiću neopravdano bila određena samica, jer je upravni sud samo nekoliko dana nakon incidenta poništio odluku o toj mjeri.

Sumnje istražuje senat, imenovan od strane ministra unutrašnjih poslova

Sumnju za pretjerano korištenje prisilnih sredstva nad 18-godišnjim Alžircem istraživao je senat za pritužbe Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Prema mišljenju senata, prisilna sredstva korištena su zakonito i profesionalno. Njegove tvrdnje kako su ga policajci vrijeđali ili se prema njemu neprimjerno ophodili, nisu potvrdili.

Senat koji je istraživao sumnju, imenovan je od strane ministra unutrašnjih poslova i sastoji se od opunomoćenika ministra kao šefa senata i dva predstavnika javnosti. Konačnu odluku moraju potvrditi najmanje dva člana.

O primjeni prisilnih sredstava izvještaj je pripremio i ombudsmen. Zbog sporog odaziva MUP-a, izvještaj je završen tek ovog mjeseca, skoro godinu dana nakon incidenta.

Ombudsmen je konstatovao da je zaključavanje 18-godišnjaka lisicama odstupalo od predviđenog načina korištenja lisica – policajci su se naime odlučili koristiti lisice u ležećem položaju i prije toga nisu koristili obične lisice. Njihova odluka da to učine u kupatilu, gdje nema kamera, ombudsmenu se nije činila problematičnom; bio je zadovoljan objašnjenjem da upotreba lisica zahtijeva više prostora. Ministarstvu je predložio da u slučajevima kada se radi o unaprijed predviđenoj upotrebi prinudnih sredstva, policajci koriste prenosive kamere (radi se o kamerama koje policajci obično nose na grudima), koje se prema navodima pritvorenika često koriste. U ovom slučaju ih nisu.

Pozivaju se na sistem videonadzora

Šef Imigracionog centra Jože Konec kategorički poriče navode, kako psihološkog tako i fizičkog, policijskog nasilja nad pritvorenicima.

“Dolazi do konflikata jer stranci i tražioci azil ovdje nisu dobrovoljno. To neslaganje izražavaju na različite načine, što dovodi i do sukoba sa policajcima. Ali ti sukobi su najprije obrnuti: stranci nazivaju policajce rasistima, što također bilježimo i što je snimljeno u sistemu video nadzora. Svađaju se i sa civilima”, kaže Konec.

Policija ponekad mora primijeniti i prisilna sredstva kako bi spriječila samopovređivanje ili teže kršenje pravila o boravku – ali sve u zakonskim okvirima, garantuje sagovornik. “Sve se ovdje radi pod video-nadzornim sistemom. Stranci nisu samo pod nadzorom u sobama gdje spavaju. Sistem video nadzora ovdje sve štiti, događaji i izjave mogu se rekonstruisati.” Još nisu imali slučaj u kojem je senat odlučio da je upotreba prinudnih sredstava bila neprofesionalna ili nelegalna, dodaje.

Kome je namijenjen Imigracioni centar

Prema riječima voditelja Centra Jožeta Koneca, Imigracioni centar je policijska institucija posvećena prvenstveno prijemu, njezi i povratku stranaca koji ilegalno borave na teritoriji Slovenije i prema zakonu o strancima nalaze se u postupcima vraćanja. Prema zakonu, stranacu se može odrediti pritvor za najviše šest mjeseci uz mogućnost šestomjesečnog produženja.

U centru može biti smješten i tražioc azila, koji je još uvijek u postupku odlučivanja o međunarodnoj zaštiti. To se najčešće dogodi ukoliko policija smatra da postoji opasnost da to lice može pobjeći iz države ili da je kršilo javni red. Ta lica mogu biti smještena u centru najviše tri mjeseca uz mogućnost jednomjesečnog produženja. O ograničenju kretanja odlučuje Ministarstvo unutrašnjih poslova, ne policija, ističe Konec. Kada smo prošle sedmice posjetili centar, tamo je bilo smješteno 47 osoba, među njima 14 tražioca azila. Prema navodima MUP-a, centar može da primi 240 osoba.

Iako je to u suprotnosti sa zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama, u Imigracionom centru su smješteni i maloljetnici i porodice sa djecom, koji u Sloveniju ulaze nelegalno. Oni su u centru uglavnom kratko vrijeme.

Dok policija govori o mjeri ograničenja kretanja, a u suštini se radi o hapšenju, upozorava šef Odjela za ustavno pravo na Pravnom fakultetu u Ljubljani vanredni profesor Samo Bardutzky.

“U praksi Evropskog suda za ljudska prava i slovenskog ustavnog suda formirani su kriteriji za razlikovanje između posezanja u slobodu kretanja i lične slobode; lična sloboda je zaštićena na mnogo višem nivou. Biti zaključan u zgradi više od nekoliko sati, ili čak u određenom prostoru u zgradi, je lišavanje slobode, a ne ograničenje kretanja. To što mjeru, koja je po sadržaju lišavanje slobode, nazivamo ograničenje kretanja ili obavezno zadržavanje, s vidika zaštite ustavnih prava ništa neće promijeniti”, rekao je.

“To je džungla”

Januarski incident nije izolovani slučaj, kada se policija u Imigracionom centru suočila sa navodima o neprimjerenom ponašanju prema pritvorenicima. Prilikom naše posjete prošle sedmice, razgovarali smo sa dvojicom muškaraca, obojica već približno dva mjeseca borave u centru. Obojica govore o uvredama i nasilju koje su doživjeli od nekih policajaca. Obojica također štrajkuju glađu jer ne shvataju zašto su zatvoreni.

49-godišnji Hamid Ouchattou je iz Maroka prvi put došao u Sloveniju krajem 2019. godine. Govori da je nakon godinu dana zatvorske kazne, koju je u domovini dobio upozoravanjem na korupciju, ovdje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, ali je dva puta dobio negativno rješenje.

“Tada su mi rekli, brzo, brzo, policija će doći i uhapsiti te”, naveo je.

Otišao je u Italiju, gdje je godinu i po dana živio kod prijatelja. Međutim, kada mu je bila potrebna medicinska njega – naime dijabetičar je – italijanske vlasti su saznale da je u Sloveniji podnio zahtjev za azil. Tako je bio ponovo vraćen ovdje.

Kada su ga zaključali u sobu u domu za azilante, počelo ga je gušiti i stezati u grudima. Dijagnosticiran mu je poremećaj panike, koji je stimuliran upravo zatvorenim prostorima. Unatoč tome, dovezen je u Imigracioni centar, odakle nema izlaza.

“Potpisao sam neke papire, iako nisam znao šta potpisujem. Kada su me ovdje dovezli, pitao sam ih, šta je to? Pa to je zatvor. Zašto sam u zatvoru ako sam zamolio za azil?” Mogao je inače podnijeti pritužbu, ali mu to nisu rekli, kaže.
To je džungla. Prvo te isprovociraju, a kada poludiš, oni dođu i pretuku te. Znaju gdje. Tamo gdje nema kamera”, kaže Hamid o situaciji u centru.

“Jednog od policajaca zovemo Hitler”

Priča i o tome kako je zaradio nekoliko dana u samici.

“Kada sam mjerio šećer u krvi, došla je jedna policajka i željela vidjeti moje mjerenje. Rekao sam da je to moja privatnost. Onda je došao policajac i počeo pokazivati prstom u mene, odmah blizu mojih očiju i vrištati. Zatim su me odveli u samicu. Jedan od policajaca me gušio, baš kao što je onaj američki policajac gušio onog tamnoputog muškarca, sjećate li se? Ne znam, zašto. Kada te odvedu u samicu, rade sa tobom šta hoće. Vrištao sam da ne mogu disati. Kada me je doktorica pregledala, u nalazu je napisala da sam dobro. Ona me zapravo nije stvarno pregledala”, kaže Hamid i dodaje da od tada ima bolove po cijelom tijelu.

Zašto su ga stavili u samicu, ne zna.

“Prestar sam da bih pravio probleme. Osim toga nisam glup, jer vidim da je policija posvuda. Ovdje radi policajac koji je malo bolestan. Malo mi je neugodno. Gleda, želi da dira, razumijete li o čemu pričam? Rekao sam jednoj od policajki. Od tada imam problema sa njim. Ne radi to samo meni, nego i drugima. Svima je to neugodno reći. Kada smo s policijom provjerili, da li su optužbu razmatrali, potvrdili su i dodali da u nijednom dijelu nije bila potvrđena. Jednog policajca ovdje zovemo Hitler. Ljudima prijeti da će ih vratiti u Hrvatsku i pri tome se smije. Uvijek radi isto, prvo te isprovocira i razljuti, a onda upali svoju kameru”, upozorava Hamid.

U Imigracionom centru je skoro dva mjeseca. Od 17. novembra ne jede i ne uzima lijekove, dodaje.

“Ne mogu da jedem, jednostavno ne mogu. Ne mogu da zaboravim šta mi se dešava. Želim međunarodnu zaštitu, a oni čak ni ne pogledaju moj slučaj. Ne treba mi novac, zbrinut sam. Treba mi zaštita od vlade u mojoj državi, ali mi stalno daju negativne odluke”, ističe.

Prema nalazima, nivo šećera u njegovoj krvi je opasno visok. Na pitanje, zar nije zabrinut za svoje zdravlje, rekao je da je više zabrinut da će ga vratiti u Maroko.

Zbog nemoći progutao kovanice

Naš drugi sagovornik je Adel Fasel Bannoud. Ima 24 godine i dolazi iz Alžira. Prvi put je došao u Sloveniju 2019. godine, doputovao je preko Bosne i Hrvatske. Pješice, kaže, kroz džunglu. U pritvoru je u Imigracionom centru, kako ne bi “pobjegao” iz države. Tokom prvog procesa donošenja odluke o međunarodnoj zaštiti u Sloveniji, otišao je.

“Rekli su mi da Alžirci u Sloveniji ne mogu dobiti azil i da me mogu odvesti u Italiju. Zabrinuo sam se, zato sam otišao”, ispričao je.

Za 200 eura su ga, kako kaže, tadašnja dva zaštitara odvezla iz doma za azilante u Italiju. Sada su u zatvoru, dodaje Adel. (Prošlog novembra kriminalistička policija je krivično prijavila12 osoba, koje su krijumčarile izbjeglice u Sloveniju i iz ljubljanskog azilantskog doma u druge evropske države. Prema navodima policije, među njima su bila i dva slovenačka državljanina, koja su radila kao zaštitari u domu za azilante, op. a.).

Adel je pobjegao iz Alžira zbog teškog spora zbog kojeg je bio i napadnut nožem. Bojao se za svoj život. Njegove povrede još uvijek nisu sanirane. Ubrzo nakon toga, kada su ga smjestili u Imigracioni centar, iz očaja je progutao gomilu kovanica i dva vijka. Ima problema sa mentalnim zdravljem otkada je stigao u Evropu, otkada je zatvoren u Centru, kako kaže, ludi.

“Po zanimanju sam brijač. Zato što sam uređivao jednog od kolega ovdje, zatvorili su me u samicu na mjesec dana. Kapitan iz Ljubljane (punomoćnik u ovoj stvari, op. a.) je tada pitao zašto (tako dugo)? Nakon toga su kaznu smanjili na sedam dana.” Rekao je i jednom od oficira da je rasist. Prijete da će me poslati u Hrvatsku, da će me tamo tući i vratiti me u BiH. Zašto, pitam ih, zašto sa mnom razgovarate na ovakav način?”, naglasio je.

Zato što nema svoj telefon, mora koristiti onaj koji je u vlasništvu Centra, i pri tome ga policajci često kritikuju, kaže.

“Nekada mi nisu dozvoljavali da koristim telefon, iako je bilo 10 sati, kada nam je to bilo dozvoljeno. Policajac je ignorisao moje molbe, zato sam počeo lupati šakama po prozoru. Došlo je nekoliko policajaca koji su me grubo zgrabili za ruke i bacili na zemlju. Onda su mi naredili da ustanem, ali sam bio potpuno nemoćan. Iz usta mi je curila pljuvačka, tresao sam se, imao sam vrtoglavicu. Odveli su me u hitnu, a onda i na psihijatriju”, dodao je.

“Empatija, ali samo do određene mjere”

Jože Konec kaže da stranci svoje nezadovoljstvo iskazuju na različite načine: štrajkovima glađu, ucjenama, samopovređivanjem, pokušajima samoubistva.

“To je njihovo pravo, a mi na to reagujemo, brinemo se za njih. Svemu se može ući u trag. Optužbe koje smo već dobili, kako nemaju pristup medicinskoj njezi, zato odbacujemo”, naglašava.

U Centru su zaposlene i medicinske sestre, koje su prisutne tokom dana. Kada je potrebno, zovu ljekara ili psihijatra. Kada su im potrebni drugi specijalistički pregledi, dobijaju odgovarajuću uputnicu, tvrdi Konec.

“Najveća prepreka je ograničenje kretanja, zaključana vrata, rešetke. To da si možda još do nedavno hodao slobodno, a onda su ti ograničili kretanje. Na sve načine traže rješenja kako bi izašli vani. Čak i tako da priče predstavljaju na svoj način. Ovdje se zaposleni svaki dan susreću sa maltletiranjem, bijesom, prijetnjama, oštećenjima predmeta. Rad sa tim strancima je zaista težak. U sobi za sastanke, u kojoj razgovaramo, izloženi su predmeti koje su stranci na odjelu napravili sa namjerom da povrijede policajce”, ističe pomoćnik šefa Imigracionog centra Aleksander Bračko.

“Mi koji radimo ovdje imamo određeni stepen empatije. Ali u određenoj mjeri. Uzimamo ih kao osobe koje imaju svoje probleme, svoje priče, svoju istinu. Među njima su i kriminalci koji iza sebe imaju određene postupke i zatvorske kazne. Ali apsolutno ne tvrdim da su svi koji ovdje dođu, kriminalci. Ukoliko sarađuju, ovdje ne moraju biti dugo”, kaže Konec.

Zašto su prošle godine u centru bili psi?

Na neprimjereno postupanje prema pritvorenicima u Imigracionom centru upozorio je u svom zadnjem izvještaju o stanju ljudskih prava migranata ombudsmen za ljudska prava. U ljeto 2020. godine, kada je posjetio tu ustanovu, pritvorenici su i po mjesec dana boravili u kontejnerima s malo dnevne svjetlosti.

Tada je MUP pojašnjavao da su prostori bili namijenjeni novim pritvorenicima, kako bi se spriječilo širenje koronavirusa. Iako je boravak u kontejnerima bio ograničen na najviše 10 do 14 dana, neki su tamo bili i više od mjesec dana, “a upravo na taj način očito nije bilo bilježeno trajanje takvog smještaja, niti su bile izvršene druge provjere o tome koliko dugo su pojedinci bili u kontejnerima“.

Pritvorenima nisu bili dozvoljeni dnevni izlasci ili kretanje na otvorenom, još je konstatovao ombudsmen.

Pritvorenici su ombudsmenu također rekli da su u prostorije ulazili policajci sa psima i da su ih pustili da laju ispred ulaznih vrata. To zastrašivanje se navodno događalo uglavnom noću.

Konec objašnjava, da im je bila potrebna kadrovska pomoć, koju su obezbijedili vodiči službenih pasa – ali psi pri tome nisu korišteni.

“Ova stvar je stara više od godinu dana. Taj postupak je bio razmatran, provjeren, objašnjen, slučaj je završen, od njega nije bilo ništa. Da li koristimo pse? Ne. Jesmo li koristili pse? Da, jesmo, sa vodičem službenog psa, kada su nam nudili kadrovsku pomoć u vrijeme, kada je u centru bio veliki broj stranaca. (…) Pas, kada obavlja zadatak, i laje. A ponekad je došlo do laveža. Ali to nije bilo u smislu da će psi biti pušteni u objekat ili biti odvedeni prema strancima”, ističe Konec još dodaje da su sa tim završili “odmah kada je to bilo moguće,” jer su vidjeli da to može biti i “uznemirujuće”,

U samicama i do šest mjeseci

Iako ombudsmen korištenje samica u izvještaju nije spomenuo, Radnu grupu za azil “proizvoljno odlučivanje” o njhovom korištenju zabrinjava. Također i zakon o strancima ovu mjeru, koja snažno zadire u prava i slobode pritvorenika, određuje relativno labavo.

Smještaj u takozvanoj posebno čuvanoj sobi, koju pritvorenici nazivaju samica, stranca odnosno, tražioca azila može zadesiti zbog težih kršenja pravila boravka ili već ako isti nastavi sa lakšim kršenjima, određuje zakon o strancima. U tom slučaju mogu mu odrediti do tri dana boravka u samici. Ukoliko stranac i kasnije nastavi sa kršenjem pravila boravka, po zakonu mu mogu odrediti takozvani boravak pod strožijim policijskim nadzorom “za vrijeme, koje je potrebno da stranac prestane kršiti pravila boravka u centru, odnosno za vrijeme koje je potrebno za njegovo odstranjivanje, iako ne za više od šest mjeseci.” Prema tome, zakon dopušta i šestomjesečni boravak u samici.

Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, koji određuje korištenje samica u zatvorima, ograničava takvu mjeru na 14 odnosno najviše 21 dan. Određuje također, da osuđenika u samici dnevno mora posjećivati ljekar ili drugi zdravstveni radnik, te ukoliko utvrdi da bi takva kazna mogla ugroziti njegovo zdravlje, ona se mora prekinuti. Osuđenik za vrijeme izdržavanja kazne dnevno ima pravo na dvosatnu šetnju na otvorenom. U zakonu o strancima ovakvih odredbi nema, iako upravnik centra garantuje – da je sve ovo – pa i svakodnevna zdravstvena njega – obezbijeđena.

“Ne radi se o samicama. To su posebno osigurane sobe, u kojima se provodi mjera strožijeg policijskog nadzora. U toj sobi je videonadzorni sistem, ima dvije postelje, vlastite sanitarije, TV, domofon, sto i stolice. Omogućeno je kretanje na svježem zraku, pristup telefonu, sve isto kao drugima, stranca samo sklonimo iz zajedničkih prostorija, jer ugrožava sigurnost drugih ili sebe”, odlučan je pri tome Konec.

Jedna od tri posebno čuvane sobe u Imigracionom centru, koje pritvorenici nazivaju “samice”. Po zakonu, stranca u ovakvu sobu mogu smjestiti i do šest mjeseci.

Hamid i Adel imaju drugačija iskustva – za vrijeme smještaja u spomenutoj sobi nisu imali izlaz na otvoreno, također ni pristup telefonu.

“Samica je soba u kojoj si zaključan cijeli dan, čak je i WC unutra, svo vrijeme te gledaju na kamerama. Telefon ne dobiješ ni na minutu”, rekao je Adel.

Unatoč tome što bi mjera strožijeg policijskog nadzora trebala biti određena na najkraće vrijeme, koje je potrebno da osoba prestane sa problematičnim ponašanjem, Radna grupa za azil je izvijestila i o slučajevima višemjesečnog boravka u izolaciji. Da li je ovako duga izolacija, posebno kod problema sa duševnim zdravljem, dopustiva? I na kraju ali ne manje važno, mjera može biti određena i zbog pokušaja samopovređivanja ili pokušaja samoubistva, znači ljudima kojima je potrebno liječenje, a ne samoća.

“Ovo nije samo stvar policije, nego i procjene zdravstvene službe. U odnosu na sudsku praksu imamo preporuku da se prije nego odredimo mjeru, posavjetujemo sa ljekarem psihijatrom, kako bi vidjeli kako bi se to moglo odraziti. Imamo i slučajeve kada se ove sobe koriste na želju stranca, odnosno psihijatra, koji nas zamoli da strancu omogućimo boravak u ovoj sobi, jer mu ne odgovara boravak u grupi, ili ako ima neke psihičke probleme”, odgovara Konec.

Sudska zaštita je neučinkovita

Voditelj centra garantuje još, da u spomenutoj sobi niko nije bez rješenja koje ima i sudsku zaštitu. Međutim, je li ovo i efikasno? Naime, mjeru izriču usmeno, u roku od 48 sati kada se ona već provodi, izdaju pismeno rješenje koje je prevedeno samo na zahtjev stranca. U roku od osam dana može se predati tužba na sud. Kada je stranac u spomenutu sobu smješten u okviru mjere strožijeg policijskog nadzora, rok za tužbu je tri dana. Da li je s obzirom na težinu mjere ovakva sudska zaštita uopšte primjerena i efikasna?

Ombudsmen upozorava da je sudska zaštita pritvorenih stranaca i tražilaca azila općenito neefikasna.

“Rješenja ne dobivaju na jeziku koji razumiju, mogućnost za pritužbe ograničena je na samo tri dana. Nemaju pristup besplatnoj pravnoj pomoći, a savjetnici za izbjeglice izvještavaju da ne mogu efikasno i uspješno obavljati svoj posao u zastupanju pritvorenih tražilaca međunarodne zaštite. Bez efikasne sudske zaštite nema ni sudske prakse. Zbog neefikasne pravne pomoći naravno da je veća i vjerovatnoća za pojavu neprimjerenih postupanja sa strancima”, napisao je.

Urša Regvar iz Pravnog centra za zaštitu ljudskih prava i okoliša kaže, da je većinu rješenja o ograničavanju kretanja u Imigracionom centru, koje je MUP izdao tražiocima međunarodne zaštite, sud do sada poništio.

Pritvaranje nelegalno, a sud ga još nije poništio

Pri tome ombudsmen čak upozorava na slučajeve, u kojima je upravni sud utvrdio da je pritvaranje bilo nelegalno, ali ga nije poništio i nije odlučio da osobu hitno moraju pustiti na slobodu. Umjesto toga, predmet je vratio policiji na ponovno odlučivanje.

“Takva praksa čini se upitnom sa aspekta Direktive o vraćanju, koja određuje da se osoba hitno mora pustiti na slobodu, ako je pritvaranje nelegalno”, napisao je u odgovoru na naše upite.

Problem neefikasne sudske zaštite prepoznao je i upravni sud. U 2016. godini je u slučaju stranca, koji je zbog opasnosti od bijega na šest mjeseci bio smješten u Imigracioni centar, u postupku provjere zakonitosti upozorio, da policija prilikom smještaja stranca “nije poštovala princip proporcionalnosti i nije istražila da li bi bilo moguće postupak izmještanja stranca na učinkovit način, provesti korištenjem drugih dovoljnih, ali manje prisilnih mjera.”

Na osnovu ovog slučaja upravni sud je pokrenuo postupak za procjenu ustavnosti zakona o strancima, u onom dijelu koji strancima osigurava sudsku zaštitu, jer je mislio da sudska zaštita nije efikasna.

Sud po službenoj dužnosti osnovanost mjere provjerava samo u slučajevima kada je pritvaranje duže od tri mjeseca. Provjeru mora izvršiti prije isteka tri mjeseca, iako je u navedenom slučaju Imigracioni centar dostavio dokumentaciju tek nakon više od pet mjeseci nakon izricanja mjere.

Samo Bardutzky naglašava, da je pravo da nezavisni sudija provjeri da li je sloboda oduzeta na legalan način, među najstarijim civilizacijskim dotignućima.

“Po tome da li ga država osigurava ili ne razlikujemo pravne države koje poštuju ljudska prava i temeljne slobode, od ostalih. Ovo pravo pripada svakome, kako strancu tako i državljaninu. Naravno, nije dovoljno da je osigurano na papiru. Kada je nekome oduzeta sloboda, pojavi se pitanje da li mu je unatoč tome omogućeno da uspostavi kontakt sa advokatom, da podnese odgovarajuću tužbu – sve ovo je još komplikovanije ako se radi o strancu koji ne razumije jezik, ne poznaje naš sistem i teško dolazi do odgovarajućih informacija”, dodao je.

Čak i ponižavajuće postupanje je mučenje

Problem ostvarivanja sudske zaštite se javlja i kod smještanja osoba u samice. Ombudsmen je objasnio da je rješavao inicijative dvojice pritvorenika, kojima su odredili boravak u samici. U oba slučaja su se pritvorenici žalili i na sud, koji je između ostalog utvrdio da su obrazloženja mjera bila toliko manjkava da ih nije bilo moguće provjeriti.

Ombudsmen upozorava, da je u ovakvom slučaju zabrinutost u vezi kršenja zabarane mučenja opravdana.

“Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je u predmetu Csüllög protiv Mađarske već presudio, da je zbog samog odsustva razloga, koji bi bili uslov za mjeru izolacije, izolacija smatrana proizvoljnom. ESLJP je također istakao da proizvoljnost ograničavajućih mjera protiv ranjivih pojedinaca, kao što su na primjer zatvorenici, neizostavno doprinose osjećaju podređenosti, potpune zavisnosti, nemoći i posljedično poniženja. Tako 3. član Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (ESLJP), kao i Ustav Republke Slovenije u 18. članu zabranjuju mučenje, u čiji okvir se ubraja i ponižavajuće postupanje. Dakle postupanje, kojem uzimajući u obzir stav ESLJP, mogu biti izložene i osobe u situacijama kada odluka organa ne sadrži odgovarajuća obrazloženja u vezi materijalnih razloga za njeno donošenje”, naglasio je ombudsmen.

Upravni sud je posebno upozorio da policija u rješenju mora obrazložiti i primjerenost i proporcionalnost takve mjere, kao i njeno trajanje. Naime, svaki oblik izolovanog boravka i ograničavanja kontakata može dovesti do nedostatka socijalnih kontakata, koji su potrebni svakom čovjeku za održavanje psihičkog zdravlja i blagostanja, naglasio je ombudsmen.

Šta kada deportacija nije moguća?

Hamid Ouchattou je u Imigracioni centar pritvoren nakon što mu je Slovenija uskratila status međunarodne zaštite i sada čeka na deportaciju. U Hrvatsku ga ne mogu vratiti, jer u Sloveniju nije došao preko te države. Vraćanje u matičnu državu je često teško izvodivo, jer stranci uglavnom nemaju dokumente, a matična država, dodaje Konec, prihvatanje stranca može i da odbije.

Dakle, šta se dogodi ako u godinu dana, koliko stranac po zakonu može biti pritvoren, policija ne može izvesti deportaciju? Jože Konec objašnjava da postoji institut dozvole zadržavanja.

“To ne znači da smo na neodređeno vrijeme legalizovali boravak stranca na teritoriji EU, znači samo to da mu prestaje važiti ograničenje kretanja zbog vraćanja, jer vraćanje ne možemo izvesti. Stranac je i dalje dužan napustiti državu, jer mu rješenje o vraćanju ne zastarijeva. Istovremeno ga obavežemo da se periodično javlja, pratimo dešavanja. Ako se situacija promijeni, izvedemo vraćanje. Ako se ne promijeni, dozvolu zadržavanja može imati i više godina”, pojasnio je.

Konec u razgovoru također izjavljuje, da za većinu stranaca Slovenija nije ciljna država i da se mnogi pritvorenici još nadaju da će stići tamo gdje žele.

U prošloj godini je u Imigracionom centru bilo smješteno 2266 ljudi, među njima 2050 stranaca koji su čekali na deportaciju i 216 tražioca azila, informisali su nas iz policije. Na pitanje kako je završio njihov boravak u centru, odgovorili su da su ih 947 vratili susjednim organima sigurnosti na osnovu sporazuma o vraćanju, 94 su vratili u matične države. Četvorici su dozvolili zadržavanje u Sloveniji. Šta se dogodilo sa preostalih 1005 stranaca, u policiji nisu naveli.

Miha Blažič iz Radne grupe za azil vrlo je kritičan prema takvom postupanju sa strancima. Naglašava, da po njihovim iskustvima policija umjesto dozvole za zadržavanje često samo postavi rok za dobrovoljno napuštanje države, koji je ponekad i samo jedan dan.

“Policija zna, da osobu ne mogu vratiti u matičnu državu, da nema dokumenata, da nema legalnog puta do svoje domovine ili do ambasade, u kojoj bi dobili dokumente, a istovremeno je nagovara da pređe granicu”, upozorava Blažič.

Mnogi bi htjeli ostati u Sloveniji, ali je sa dozvolom za zadržavanje to praktično nemoguće, kaže još.

“Dozvola za zadržavanje ne garantuje pristup zaposlenju, socijalnim pravima, ničemu. Ako ne bude ilegalno prelazio granice, takav čovjek će morati živjeti od kriminala i zbog toga će ga uhapsiti. Zapravo se radi o izgonu nekim drugim sredstvima”, navodi.

Iz Imigracionog centra na psihijatriju

Blažič upozorava i na danak, koji uzima boravak u centru. Iako se formalno ne radi o zatvoru, to je de facto zatvor. I više.

“Zatvorenici ne znaju zašto su zatvoreni, ne znaju kada će biti pušteni, nemaju program rehabilitacije i predviđenog ponovnog ulaska u društvo, nego ih na kraju čeka izgon. To znači da su tamo zatvoreni ljudi koji su zasigurno najočajniji u ovoj državi. Mnogi od njih se nađu u psihičkim problemima, a policija to rješava na način da dobiju sedative, hipnotike i druge lijekove. Kada izađu iz centra, njihova psihološka struktura je izmijenjena, ovisnici su, a više nemaju pristup lijekovima. Niko se ne pita šta se događa sa njima sljedeći korak. Nema nikakvog institucionalnog odgovora na to”, naglašava.

Muškarca, koji je nakon višemjesečnog pritvora bio pušten iz Imigracionog centra, su zbog vrlo lošeg zdravstvenog stanja nedavno hospitalizovali u Psihijatrijsku kliniku u Ljubljani, kaže još Blažič. Šta će se dogoditi sa njim nakon završetka liječenja nije jasno.

“U postupanju sa izbjeglicama Slovenija krši vlastiti ustav”

“U Sloveniji smo konstantno svjedoci pooštravanja zakonodavstva koje uređuje položaj tražilaca međunarodne zaštite. Posljednjim izmjenama zakona o međunarodnoj zaštiti smo dobili aranžman, koji savjetnike za izbjeglice kažnjava ukoliko upravnom organu ne otkriju informacije koje su im povjerile izbjeglice. Potpuno je nezamislivo da bi sličan aranžman usvojili, recimo za advokate krivičnog prava, a kod izbjeglica očigledno za zakonodavca nema ni minimalnih standarda ustavnih prava. Pored toga u zakonu o strancima na snazi je propis, koji omogućava suspenziju prava na azil, kozmetički obrađeno rješenje, koje je ustavni sud već proglasilo neustavnim”, kritičan je Samo Bardutzky.

Miha Blažič pri tome upozorava: “Svaka politička represija je krenula nad nekim drugim, koji nema ista prava. U Sloveniji se to također događalo i slovenačkim državljanima u toku izbrisa. Centar za izgon stranaca nekada je bio pun ljudi koji su cijeli život živjeli ovdje, imali su porodice i poslove. Najprije su bili u prelaznom domu, zatim su uveli zatvoreni odjel, a onda ih je trebalo skloniti na periferiju, daleko od očiju javnosti. Definicija stranca je mnogo fleskibilnija od onog šta ljudi misle. Ne znam, kako nakon iskustava u posljednje dvije godine bilo ko može misliti da se nešto takvo njemu ne može dogoditi”.

Prošle godine u Imigracionom centru više od 400 maloljetnika

Ombudsmen je u izvještaju o stanju ljudskih prava migranata ponovo upozorio, da bi maloljetnici bez pratnje i porodice sa maloljetnicima u dogovoru sa skrbnikom, kojeg određuje centar za socijalni rad, morali biti smješteni u ustanovi primjerenoj za njih. Samo u slučaju kada to nije moguće mogu biti protvoreni u Imigracionom centru, određuje zakon o strancima.

“Međutim, unatoč dugogodišnjem zagovaranju ombudsmena i drugih učesnika, organi nisu uspjeli uvesti smještanje maloljetnika u primjerenu ustanovu, tako da su praktično svi maloljetnici u postupcima vraćanja pritvoreni u Imigracionom centru u Postojni”, ističe.

Prošle godine je tako u centru u Postojni bio pritvoren 401 maloljetnik, od toga 304 bez pratnje. Ombudsmen je napisao da je većina pritvorenih u centru bila manje od jedne sedmice, iako je u nekim slučajevima pritvaranje trajalo i do nekoliko mjeseci, u najdužem slučaju čak šest mjeseci.

Iz policije su nas informisali, da je prilikom davanja podataka ombudsmenu došlo do administrativne greške, jer kod nekih maloljetnika nije bio zabilježen datum kada su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu, te su bili preseljeni u azilantski dom. Maloljetnici su prema podacima koje su nam dostavili, u centru bili najviše tri sedmice – neki su navodno najprije bili primljeni kao punoljetni, tek kasnije su se iskazali kao maloljetni, tvrde u policiji. Trojica su u centru boravila tri sedmice, nakon što je jedan od njih bio pozitivan na koronavirus, zbog čega je za sve tri osobe bio određen karantin.

“Ovdje moramo biti jasni. Uglavnm se radi o osobama mlađim od 18 godina, djece je mnogo manje. Šta nije u redu ako završe u Imigracionom centru? Krivicom policije ništa”, kaže Konec.

Konec objašnjava da je centar jedina ustanova u kojoj je trenutno osigurana zdravstvena njega 24 sata, kako on to naziva, “topli dom” – čak i ako ih uhvate usred noći. Takoreći svi maloljetnici odmah sljedeći dan dobiju skrbnika za posebne slučajeve i razgovor sa prevodiocem, kada obično predaju zahtjev za azil i presele se u Azilantski dom, objašnjava.

“Vjerujte da nije želja policije da se bavimo maloljetnicima. Zato smo prije nekoliko godina usvojili protokol sa zajednicom Centara za socijalni rad, kako bi socijalni radnici uvijek bili prisutni u postupcima sa maloljetnicima”, dodaje.

“Maloljetna osoba bez pratnje zasigurno ne spada u ustanovu koja ima rešetke na prozorima. “A smještajem ovdje ih istovremeno sklanjamo od trgovaca bijelim robljem. U prošlosti smo imali djecu bez pratnje, mlađu od 14 godina, koja su iz Imigracionog centra bila preseljena u krizne centre. Za dan ili dva su nestala. Niko ne zna gdje su otišla”, priznaje voditelj centra.

Unatoč dugogodišnjim upozorenjima svih umiješanih da je zatvaranje maloljetnika u ovakvu ustanovu nedopustivo, država još uvijek nije učinila ništa. Ured vlade za brigu i integraciju migranata je još 2017. oformio međuresornu radnu grupu, koja bi trebala osmisliti rješenje. Četiri godine kasnije nacrt projekta je “u međuresornom usklađivanju i još nije u potpunosti usklađen”, odgovorili su nam u uredu.

Pripremila: Barbara M. Smajila 

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad