Novembar ove godine je posvećen Andriji Čikiću, talentovanom dječaku koji je stradao u masakru u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu. Nakon impresivnog memorijalnog takmičarskog koncerta na Kolarcu, na kojem je Stjepan Hauser u Areni emotivno posvetio numeru "Aleluja" Andriji, slijedi koncert u Smederevu.
Muzička škola Josip Slavenski će sutra u 20 sati održati koncert u znak sjećanja u Zadužbini Ilije M. Kolarca.
U emisiji “Kec na jedanaest” na televiziji K1 gostovala je Suzana Stanković Čikić, majka ubijenog dječaka, koja je otkrila što ljudi uglavnom pitaju nakon memorijalnog koncerta, dok je Andrijina profesorica harmonije Isidora Bovan govorila o njegovom velikom talentu koji je imao.
“Mnogi su me pitali odakle mi snaga, kao što ste me i vi pitali prošlog puta. Uvijek odgovorim isto, iz ljubavi prema Andriji. Nema te stvari koju ja ne bih za njega uradila. Želim da živi njegovo djelo, da on živi i dalje, da bude inspiracija drugoj djeci. Bio je inspiracija mnogima i dok je bio živ, iako je bio tako mlad. Nekako želim da to ostane, da potakne neku djecu, a i ja bih željela potaknuti roditelje za nešto dobro”, kaže majka Andrije Čikića i dodaje da se trudi da bude dostojna svog sina.
“Trudim se da budem dostojna svog sina, da nije lako, nije, i ne znam da li postoji nešto surovije. Razumijem i druge ljude, ja sam psihoterapeut. Ja sam preživjela tragediju, a neki ljudi imaju problem koji se može riješiti. Ne treba uspoređivati, svakome je svoja muka najteža. Neke stvari su ispravljive, hvala Bogu da je tako, i treba se truditi da ih ispravimo i da budemo zadovoljni, jer ako smo mi zadovoljni, gajit ćemo i zadovoljniju djecu. Ne treba uspoređivati, a da je surovo, surovo je. Svi se mi trudimo da naučimo živjeti s ovim što nam je život nametnuo, da tražimo neka rješenja. Rane koje ja preživljavam, roditelji stradale djece u ‘Ribnikaru’ i Duboni, ne zarastaju nikada. Učimo živjeti s tim. Pokušavam naći neki svoj put, misiju zbog čega postojim i dalje na ovom svijetu. Voljela bih da to bude nešto pozitivno i da moj sin bude ponosan”, govori Suzana Stanković Čikić, prenosi Telegraf.rs.
“Uvijek sam mu govorila dok je bio živ, da sam uvijek za njega tu i da ću ga uvijek podržati u svemu onom što smatram dobrim ili što mi on pokaže da je dobro, jer sam naj sretnija kada je on sretan. Zaista sam se tako osjećala kada vidim njegov osmijeh, njegovo zadovoljstvo, nebo mi je granica bila. Znam da je imao snove, želim da te njegove snove njegujem i sad, kao dok je bio živ. Dobila sam mnogo poruka i pisama od djece širom svijeta, koliko on inspirativno djeluje na njih, od toga da oni budu bolji đaci, do toga da se posvete nekim izvan nastavnim aktivnostima. Našla sam jedno pismo na njegovom grobu, od momka koji ima 18 godina iz Mađarske. Napisao je: ‘Ja sam se trudio, ali nisam bio dobar đak. Kako sam tebe upoznavao, ja se sada trudim više i znaš, ja sam volontirao u vrtiću tokom ljeta’, i piše što sve radi sada i što je sve radio i koliko se trudi. Moj sin koji više nije s nama, inspiracija drugoj djeci i živi na taj način”, kaže ona i dodaje da njena gostovanja nisu hrabrost, nego čista ljubav prema Andriji.
“Nemam zadršku da gostujem, jer imam želju da dočaram koliko je ta ljubav lijepa, snažna, nemjerljiva i koliko je ljubav davanje. Ja sam uživala u tome u svakoj sekundi s njim, a on je znao uzvratiti. Zato pričam da ljubav ne treba štedjeti, djeca uče gledajući nas. Naučit će da daju i da primaju ljubav i bit će sretna sutra prema svojoj obitelji, ta ljubav nam daje snagu i gura nas. Ne moraju uvijek biti ovako tragične stvari, ne daj Bože da se ikada više dogodi”, kaže Suzana i dodaje da je Andrija uvijek imao vremena za druženje pored svih obaveza.
“Uvijek je imao vremena za druženje, a suprug i ja smo se trudili da ga učimo što samostalnije organizuje svoje vrijeme, a da ćemo mi biti tu da pomognemo tamo gdje treba”, kazala je majka ubijenog dječaka u “Ribnikaru”.
“Suprug i ja smo Andriji pristupali kao ravnopravnom članu obitelji od samog rođenja, spram uzrasta i onoga što može razumjeti. Time smo mu dali prostor i slobodu, da ima svoj stav, mišljenje, učili smo ga da postoji ispravan način da se nešto kaže, da se ne složi, ali da je jako važno da zna argument, zbog čega se ne slaže”, kaže Suzana i dodaje da su se znala pravila: “Ako je pravilo da se sjedi za trpezarisjkim stolom, pravilo je za sve. Ako kažem da se ne govore ružne riječi, važi za sve. Djeca uče na taj način vrijednosti sopstvene obitelji. Osjećaju se ravnopravnim, a ne skrajnutim”.
Suzana je ispričala da su Kosta i Andrija bili u korektnom odnosu.
“Znao ga je od septembra, kada je Kosta prešao u njihovo odjeljenje. Ne znam da li ga je poznavao ranije. Nije bio blizak sa Kostom, jer nije dolazio kod nas u kuću, nije ni on odlazio kod njega, ali sam imala prilike da čujem od djece da je Kosta povremeno bio s njim u toj Mitićevoj rupi. Čak imam jednu prepisku njihovu, gdje je Kosta molio Andriju za neke note za njegovu sestru, gdje mu je Andrija rekao da on ne može mu skinuti te note sa interneta, jer je sve zaključano ili se plaća, ali da će pokušati mu to naći. Nisu bili bliski prijatelji, ali su prijateljski komunicirali. Blize poznajem djecu koja su dolazila kod nas u kuću i s kojima je Andrija imao više zajedničkih interesa, ali sada slušam od djece da je bio s njima povremeno. Ja nikada od Andrije nisam čula ništa ružno o Kosti, ali nisam imala prilike ni da slušam o nekom bliskom druženju. Sada znam da je Kosta imao dvojicu ili trojicu bližih drugara, kojima je odlazio u kuću i koji su dolazili kod njega u kuću. Neki od tih dječaka su povrijeđeni, pucao je u njih, a mislili su da je Kosta njima najbolji prijatelj. Jedva su preživjeli”, kaže Suzana i dodaje da Kosta nije bio otuđen od drugara:
“Nije tačno da nije bio prihvaćen od drugara, ali on, dozvoliću sebi na osnovu onoga što sam čula od djece i što sam imala prilike da čujem na onom ročištu protiv oca, on je dijete koje ne može da oseti emociju i možda zato on nije osećao prijateljstvo. Ja sam njega pitala, kakvi su mu bili drugovi, dječaci što su kod njega dolazili u kuću, a on mi je rekao ‘Ništa naročito’. Jedan dječak koji je povređen, koga sam ja srela mi je rekao da je mislio da mu je Kosta najbolji drug. Pitanje je zašto se Kosta osećao nedovoljno prisutnim u društvu. Bio je pozivan i na rođendane. Ne bih da kažem nešto što ne bi trebalo. Prošli put sam rekla s kojom hladnoćom je na ročištu pričao o ubistvu, kada sam ga pitala: ‘Da li znaš da si mi ubio sina’, on je rekao ‘Znam’. Nema emocija, verovatno ih nije bilo ni u ovom drugarskom odnosu, ali djeca ne znaju objasniti zašto. Sada kada slušam, objašnjavaju da je bio čudan”, dodaje majka Andrije Čikića.
Suzana smatra da ova tragična situacija treba svima biti opomena i da se stvari ne prihvataju olako.
“Ne možemo reći da niko nije primetio, jer ako djeca primjećuju da je on čudan, primetili su sigurno i drugi. Obzirom da je sudski proces u toku, ne znam koliko smem pričati, ali ovo treba da nam bude opomena da neke stvari ne prihvatamo tako lako. Verujem da nikome nije palo napamet da jedno dijete može da uđe sa oružjem u učionicu i napravi ovako nešto, ali ja u ovom trenutku ne mogu pričati da li je bilo znakova na koje je trebalo obratiti pažnju. Možda jeste, ne mislim samo na dijete kao dijete, već na cijelu porodicu. Apelujem, da ne shvatamo olako tu neku vrstu različitosti i neke mnogo manje ispade dječije. Posebno sada, kada neka djeca od 12 ili 13 godina misle da im niko ništa ne može, jer nisu krivično odgovorni ili su samo ljuti na svoje roditelje, pa pomisle: ‘ja neću odgovarati, ali ti možda hoćeš’. Moramo voditi računa, ne znam u kojoj školi možda postoji potencijalno još neko dijete, koje neće doći pištoljem, ali sa nožem možda hoće”, zaključila je majka Andrije Čikića, Suzana Stanković.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare