"Nisam htjela da se ubijem iz impulsa, nego sam jednostavno mislila da je to nešto najracionalnije što mogu da uradim. Nisam mogla da razumijem da postoji bilo kakvo svjetlo na kraju tunela", rekla je srbijanska glumica Danijela Štajnfeld u intervjuu za "Insajder".

Sve što se desilo posljednjih dana u slučaju glumice Danijele Štajnfeld, koja je za silovanje optužila kolegu Branislava Lečića, pokazuje da su njeni strahovi bili opravdani – šutila je godinama jer je pretpostavljala da će u ovakvom društvu – osim institucijama morati i javnosti da dokazuje da je žrtva. Cijeli slučaj preuzelo je tužilaštvo, ali se javnost podijelila, odnosno svrstala na njenu ili njegovu stranu.

U ekskluzivnom intervju koji je dala za “Insajder”, a koji je u subotu u cijelosti objavljen, glumica je pričala o pojedinim detaljima ovog slučaja, pa je između ostalog priznala i da je htjela da izvrši samoubistvo, nakon čega je uslijedilo i psihijatrijsko liječenje.

“Živim sa mentalnim stanjem koje je bilo skroz poremećeno… Flešbekovi, bila sam preplašena, plačljiva, kad sam letjela avionom imala sam napade panike, plašila sam se. Stimulansi mozga, audio ili vizuelni, činili su da moj mozak ne može da procijeni situaciju i non stop sam padala u panične napade i mislila sam da će to tako biti cijelog života. Nije bilo šanse da to ikada ikome kažem, nije bilo šanse da ja radim svoj posao koji je moje zvanje i najveća pasija, što me je jako poražavalo. Nisam imala sebe, nikakve interne i eksterne, da kažem, oslonce. Nisam htjela da se ubijem iz impulsa, nego sam jednostavno mislila da je to nešto najracionalnije što mogu da uradim. Nisam mogla da razumijem da postoji bilo kakvo svjetlo na kraju tunela”, rekla je ona u intervjuu.

“Liječila sam se od posttraumatskog stresnog poremećaja oko dvije godine. U to vrijeme nisam mogla da funkcionišem normalno kao osoba, da se osjećam sigurno na puno mesta. Bila sam uglavnom zatvorena, ako bih trebala da idem na audicije i na tom mjestu bi bio neko ko bi me podsjetio na njega počela bi mi teškoća sa disanjem i onda sam izlazila iz tih soba. To j mučno, kada gledate sebe i svu svoju snagu i samopouzdanje, normalno funkcionisanje ste izgubili. Od toga sam se liječila sa raznim ljekarima i institucijama sa psihijatrima i psihoterapeutima. U jednom momentu sam bila u stvari predmet istraživanja posttraumatskog stresa na Kolumbijskom institutu. To jeste dokaz da se zlostavljnje i atak desio, može da se mjeri funkcionisanje mozga u stvari. Jako lako može da se dijagnostikuje koje su posljedice traume. Kad budete zlostavljani ne postoji šansa da nemate posljedice traume. To je jedan od najgorih napada koje čovjek može da preživi”, objasnila je ona.

Priča Danijele Štajnfeld i proces kroz koji je prolazila i prolazi zapravo na najbolji način pokazuje kroz šta prolazi najveći broj žrtava koje o tome šute. Zato je njena priča važna.

“Kada sam došla u Ameriku bila sam potpuno nesvjesna da moje tijelo u stvari tako čvrsto ‘drži’ traumu. Ja nisam uopšte spavala, imala sam strašne nesanice i manjak apetita. Htjela sam da pijem, a nikada nisam pila alkohol što je za mene bilo neuobičajeno. Onda, odjednaput flešbekovi i jedan flešbek me je tako na ulici doveo do napada panike, a ja sam izgubila disanje. Više nisam mogla da izlazim na ulicu i plašila sam se ljudi koji su bili nepoznati, ukoliko bih vidjela crni auto na ulici, u kojima je mene on odvezao na to mjesto, sve to bi napravilo napad panike”, ispričala je ona u intervjuu za pomenuti medij.

Kompletan intervju možete pogledati u videu.