Dok se, na jednoj strani, otpor građana mrvi i obesmišljava, na drugoj strani traje pumpanje snage predsjednika Srbije, koji je uspio da istovremeno uđe u ulogu glavnog lobiste Rio Tinta, ali i čovjeka koji „štiti Srbiju“ i „čeka garantije“ za bezbjedno iskopavanje litijuma...

Kolumna Vere Didanović na Radaru

Ako je neko pomislio da se poslije masovnog, ali nekoordinisano dovršenog antilitijumskog protesta 10. avgusta u Beogradu, energija građana ekspresno izduvala, vlast Aleksandra Vučića prva je potrčala da ga razuvjeri: akcija razbijanja nakupljenog nezadovoljstva organizovana je sveobuhvatno i žestoko. Baš kao da su sondaže raspoloženja javnosti kojim se upravlja pokazale da je otpor rudarenju litijuma zaista ogroman.

Eventualne pretpostavke o obeshrabrenosti protivnika rudarenja dokrajčio je, potom, drugi krug protesta, započet u ponedjeljak uveče u Valjevu, Ivanjici i Prijepolju, gdje je održana protestna vožnja umjesto protestnog skupa. Prema tvrdnjama izvještača, broj okupljenih u Valjevu bio je približan broju onih koji su došli na prvi antilitijumski skup 22. jula, svega tri dana nakon potpisivanja Memoranduma sa EU o strateškom partnerstvu, kojim je ozvaničena namjera da se oživi projekat Jadar, navodno odbačen dvije godine ranije.

Panika ili plan

Protesti po gradovima decentralizovani su, organizuju ih lokalni aktivisti i teško je predvidjeti kako će se dalje odvijati. Jasne naznake daljih akcija nema ni od organizatora centralnog skupa održanog u Beogradu. Oni su u nedjelju, poslije sastanka na Ceru, poručili da su se okolnosti značajno promijenile u njihovu korist u odnosu na 28. jun, kada je sa „svelitijumskog sabora“ u Loznici, zatraženo donošenje zakona o trajnoj zabrani rudarenja bora i litijuma.

„Loptica je sada u dvorištu vlasti. Izvukli smo perjanice vlasti da se rastrče po Srbiji na 40 stepeni. Pažljivo ćemo pratiti njihove korake i adekvatno reagovati. Imamo jedan zahtjev od kog ne odustajemo“, navodi se u saopštenju „Ne damo Jadar“.

Istovremeno, Eko straža najavila je da će u narednih desetak dana održati „veliki protest ispred RTS-a“, gde će tražiti 30 minuta na nacionalnoj frekvenciji, kako bi otvorili diskusiju o situaciji u Srbiji, pravima aktivista i borbi za zaštitu životne sredine.

Ukratko, nezadovoljnom dijelu Srbije, koliko god raznorodni bili njegovi činioci, sada je jasno da je u toku maratonska borba i djeluje da postoji spremnost za učešće u njoj. Svjesna je toga i vlast, čija je prednost u resursima nemjerljiva. I zato čini sve da protivnike u startu desetkuje i obeshrabri.

Radi se paralelno na dva kanala: dok se, na jednoj strani, otpor građana mrvi i obesmišljava, na drugoj strani traje pumpanje snage Aleksandra Vučića, koji je uspio da istovremeno uđe u ulogu glavnog lobiste Rio Tinta, ali i čovjeka koji „štiti Srbiju“ i „čeka garantije“ za bezbjedno iskopavanje, kako bi se donijela konačna odluka o rudarenju.

Ima, kao i obično, ocjena o „panici“ u redovima vlasti, ali prije bi se reklo da su preduzete akcije dosta pažljivo isplanirane, na osnovu dosadašnjeg bogatog iskustva u oblasti disciplinovanja i manipulisanja.

Zastrašivanje

Recimo, uznemirujuća privođenja aktivista, uglavnom administratora fejsbuk-stranica, uz ozbiljne optužbe kojim se terete (ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbjednosti Republike Srbije) teritorijalno su razuđena i dovoljno masovna da se svako može osetiti ugroženim i upitati se vredi li dalje eksponiranje u započetoj borbi. Ipak, policija ne dolazi na vrata najpoznatijim ličnostima, što bi lakše razbuktalo bes i izazvalo kontraefekat. Odatle i ocjena Nebojše Petkovića iz „Ne damo Jadar“ da je riječ o „klasičnom zastrašivanju“, ali i da se hapse pogrešni ljudi. Njegova poruka policiji – da dođu u Gornje Nedeljice i „izaberu koju kuću će posjetiti“ – ostala je bez odgovora.

Osim zastrašivanjem, na demonstrante se djeluje i pokušajem potpunog sluđivanja i podjele. Iako baš svako ko izlazi na ulice dobro zna kakva ga je strepnja na to natjerala i koliko je, zato, besmislena priča o „obojenoj revoluciji“ finansiranoj sa Zapada, sa ciljem rušenja Vučića i ugrožavanja stabilnosti zemlje – i to na pitanju na kome predsjednik Srbije izlazi u susret željama istog tog Zapada – novi serijal o navodnim milionima evra „antisrpskim organizacijama“ ne jenjava. I nije sasvim isključeno da nekome od protivnika rudarenja može da zasmeta činjenica da takve tvrdnje ne lansira samo naprednjačka vlast, već i (u dijelu javnosti obožavane) Rusija i Kina.

Ne izgleda, ipak, da će time biti drastično ugroženo jedinstvo ideološki različitih dijelova društva po pitanju litijuma. Cijela konstrukcija koja se plasira je, naime, toliko posvađana sa zdravim razumom, da je već izazvala neočekivan efekat: putinofilski desničari Ivan Kostić iz Dveri i Damjan Knežević iz Narodne patrole u izjavama za američku Radio Slobodnu Evropu kritički su se osvrnuli na Kremlj, zbog izjave portparolke ruskog ministarstva spoljnih poslova Marije Zaharove o antilitijumskim protestima. Što bi, u nastavku priče, moglo poslužiti kao „dokaz“ propagandne verzije vlasti.

Strani plaćenici, ponovo

Revitalizovanje priče o stranim plaćenicima možda može da (donekle) umiri kolebljivce iz naprednjačkog biračkog tijela, koje je namjera rudarenja litijuma, izgleda, prilično uznemirila, na šta ukazuju istraživanja javnog mnijenja, NSPM i Demostata. Može i da, s druge strane, pojača ionako eksplozivnu podjelu društva u kojoj je jednom njegovom dijelu namijenjena uloga „izdajnika“. Iako je riječ o poznatom i uobičajenom načinu finansiranja – pri čemu je država najveći dobitnik novca iz stranih fondova – tabloidi ne prestaju da targetiraju nepodobne ličnosti i organizacije civilnog sektora, sve na osnovu javno poznatih podataka.

Nije, za sada, jasno da li nova hajka protiv nevladinih organizacija obilježenih kao „antisrpske“ sada može da dovede do usvajanja restriktivnog zakona u toj oblasti po ugledu na ruski, o čemu se odranije govori. Na jednu drugu opasnost od kampanje „obojena revolucija u Srbiji“, upozorila je Branka Latinović iz Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta – pozivanjem na obavještajne službe Rusije i Kine, kaže, Srbija samu sebe uvlači u geopolitičke igre koje se dešavaju u regionu, u izuzetno nepovoljnoj međunarodnoj situaciji.

U akciji ubijanja otpora nije izostala ni standardna diskreditacija istaknutih učesnika protesta. Još ne znamo pouzdano kome je ovoga puta pripala uloga „ubačenog elementa“, ali je zato primijetno pomjeranje sa priče o „teoretičarima zavjere“ kao vođama protesta i svođenja cijelog bunta na problematične izjave pojedinih govornika, na standardnu Đilas-Šolak verziju, uz pozivanje na propagandne stereotipe o političkim akterima i kritičarima vlasti, godinama plasirane na naslovnim stranama tabloida. Činjenica da, uglavnom, niko od njih nema veze sa organizacijom protesta, ne predstavlja ni najmanju smetnju plasiranju laži u korist naprednjačke vlasti.

Nema baš mnogo osnova za očekivanje da bi se, bez obzira na to šta zaista misli, neko iz vlasti mogao otvoreno suprotstaviti projektu Jadar. Apsolutna poslušnost jedan je od kriterijuma po kojima su birani, pa je vjerovatnije da će radije pokušati da se drže po strani, u nadi da će neko drugi riješiti problem bez njihovog učešća

U medijskoj paralelnoj realnosti koja se tako servira javnosti, na strani suprotnoj od one koja „maltretira narod“ i „radi po diktatu Zapada“ nalazi se predsjednik Srbije, div-junak koji ponovo obilazi zemlju i u direktnom razgovoru sa građanima rješava njihove probleme. I toliko je odgovoran prema Srbiji da čak i javno nudi angažman Sanji Sakan, članici naučnog tima koji je zaključio da bi rudarenje bilo štetno po okolinu.

Iako je, poslije potresnog suočavanja sa realnim životom u Malom Zvorniku, bilo potrebno samo 17 sati da, u skladu sa Vučićevim obećanjem, otpočnu radovi na putu zbog koga se predsjedniku žalio jedan od učesnika skupa, nije sasvim sigurno da će se tako započeta turneja i nastaviti. Rizici od iznošenja poraznih činjenica iz stvarnog života u direktnom TV prenosu nisu mali, pa planeri kampanje vjerovatno pažljivo odmjeravaju koristi i štete od tog vida ukazivanja predsjednika među običnim ljudima. A prilično je očigledno i da njega nervira tako blizak višečasovni susret sa plebsom, čije obožavanje mu je donijelo moć i luksuzni život, pa i ne pokušava da se uzdrži od javnog ponižavanja nesrećnih ljudi („hoćeš li prestati da plačeš ako ti napravimo put“, „nisi me zvao na piće i jagnje kad te Turčin zaposlio, a sad kukaš kad ti kasne tri plate“…).

Rekonstrukcija vlade

Čak i ako turneje više ne bude, načina za zamajavanje javnosti i pumpanje kulta Vučićeve ličnosti neće manjkati, iako se pokazalo da više nisu dovoljni moćni spoljni neprijatelji i pretnje atentatima, pa je smišljena i verzija u kojoj je čak i Vlada predsjedniku okrenula leđa i tako neustrašivog heroja ostavila samog da se bori za napredak Srbije.

Nije, naravno, nemoguće zamisliti da, kao i među običnim članstvom vladajućih stranaka, i među državnim funkcionerima ima onih kojima rudarenje litijuma nije baš na srcu. Jedan je zbog toga već smijenjen, doduše ne naprednjak, već poslanik SPS-a Igor Braunović, doskora v. d. direktora JP Srbijašume. Protiv Braunovića je zbog brojnih spornih poteza već vođena snažna kampanja u provladinim medijima, pa je ostala sumnja da je pričom o njegovom „antilitijumskom stavu“ samo, makar nezvanično, pokrivena namjera da se na čelo tog preduzeća instalira neko drugi. Pritom, koliko čvrsto se Braunović opirao rudarenju litijuma govori i činjenica da je, na sjednici parlamenta, demantovao sopstvene ranije izjave zabilježene na video-snimku.

Iskustvo govori da nema baš mnogo osnova za očekivanje da bi se, bez obzira na to šta zaista misli, neko iz vlasti mogao otvoreno suprotstaviti projektu Jadar. Apsolutna poslušnost jedan je od kriterijuma po kojima su birani, pa je vjerovatnije da će radije pokušati da se drže po strani, u nadi da će neko drugi riješiti problem bez njihovog učešća. Time će, pride, pomoći javnu dramu „heroj Vučić, sam protiv svih“, pojačanu izjavom premijera Miloša Vučevića o mogućoj rekonstrukciji Vlade, ali bez preciziranja kada će se to dogoditi (datom poslije samo sto dana rada aktuelnog kabineta). Rekonstrukcija vlade je, uostalom, jedan od standardnih načina naprednjačkog djelovanja, korisna za skretanje pažnje sa drugih problema, disciplinovanje članstva i kreiranje lažne političke dinamike. Pravo čudo bi, zapravo, bilo da nije pomenuta.

Politikolog Boban Stojanović već je analizirao nezvanična saznanja o mogućoj ostavci predsjednika opštine Loznica, kojom bi se mogao stvoriti utisak o početku pobune u redovima SNS-a, a priča se čak i o njegovoj namjeri da na sljedećim izborima nastupi sa grupom građana. Stojanović je izneo drugačije moguće tumačenje – da bi, ukoliko do ostavke i novih izbora zaista dođe, Vučić, zapravo, pokušao da na neslobodnom i nepoštenom glasanju pobijedi i demotiviše protivnike rudarenja, time što bi „pokazao“ da su manjina u gradu koji ga podržava.

Ukoliko se sve to zajedno, ipak, pokaže nedovoljnim za kršenje otpora, uz istovremeno „preumljavanje“ dijela društva snažnom prolitijumskom kampanjom koja ne prestaje, nije isključena mogućnost još jednog (neiskrenog) odustajanja od projekta Jadar, kao što se već desilo prije dvije godine. Zato je ključna riječ u priči o sudbini tog dijela Srbije i dalje – maraton.

Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad