Smrtna kazna je u Srbiji primijenjivana od 1804. pa sve do 2002. godine, a zanimljivo je da pogubljenja nikad nisu bila električnom stolicom ili injekcijom.

Posljednje pogubljenje, streljanjem, izvršeno je 14. februara 1992. godine, a posljednje smrtne presude su izrečene na samom početku novog milenijuma, da bi, nakon ukidanja smrtne kazne 26. februara 2002. godine, bile zamijenjene vremenskim kaznama.

Istorijski zabavnik piše da je po nekim procjenama, od 1804. do 2002. u Srbiji pogubljeno preko 7.000 ljudi koji su proglašeni krivim za razne zločine koji nisu uvijek uključivali ubistva.

Smrtna kazna za krađu i preljubu

Naime, na početku, u prvim decenijama 19. vijeka, smrtna kazna u Srbiji je primijenjivana veoma često, i to za najrazličitija krivična djela – ubistvo, krađu, političke delikte, čedomorstvo, pa čak i za vanbračni spolni odnos. Korišteni su različiti načini pogubljenja: streljanje, vješanje, lomljenje točkom, „mrtva šiba“ i dekapitacija, a u početku je bilo i nabijanja na kolac, prenosi Nova, dok je za ubice bila propisana “ekvivalentna” smrtna kazna, što znači da je ubica bivao ubijen na isti način (pa i istim oružjem) na koji je bila ubijena žrtva. Pored toga, tijela pogubljenih su skoro uvijek javno izlagana na točku na određeno vrijeme ili do potpunog raspadanja.

Od 1858. godine su ukinuti svi načini pogubljenja osim streljanja, a tijela pogubljenih više nisu javno izlagana, već su odmah ukopavana u zemlju na mjestu izvršenja smrtne kazne.

Redovne statistike o smrtnim kaznama počele su da se vode tek 1889. godine, ali se može naći podatak da je u 1883, kada se zbila Timočka buna, izrečeno je 117, a izvršeno 47 smrtnih presuda, uglavnom nad pobunjenicima. Zanimljivo je da je smrtna kazna za krađu ukinuta tek 1902. godine.

Od 1905. godine smrtne kazne u Beogradu više nisu izvršavane javno, nego na skrovitim mjestima bez prisustva publike, ali su u drugim gradovima i selima izvršenja i dalje ostala javna i prisustvovale su im hiljade posmatrača.

Vješanje i streljanje

Kako bi se ujednačio način izvršenja smrtne kazne u raznim dijelovima zemlje, poslije stvaranja Jugoslavije 1929. donijet je jedinstven Krivični zakonik za cijelu zemlju. On je kao jedini način pogubljenja propisano vješanje. Smrtnu kaznu vješanjem su izvršavali državni dželati (krvnici). Izuzetak su bile smrtne presude vojnih sudova, koje su izvršavane streljanjem.

Smrtne kazne su izricane najviše za ubistvo i razbojništvo sa smrtnom posljedicom, ali i za terorizam. Prema zvaničnim statistikama, od 1920. do 1940. u Srbiji je izrečeno 459, a izvršene su 232 smrtne presude.

Poslije Drugog svjetskog rata, navodno je za samo nekoliko godina bilo nekoliko hiljada osuđenih na smrt u Srbiji – u cijeloj Jugoslaviji je izrečeno  10.000 smrtnih presuda od kojih je većina izvršena. Pored političkih krivičnih djela, smrtna kazna je izricana i za imovinski kriminalitet – krađe i pronevjere državne imovine i, najzad, za ubistva i razbojništva.

Od 1950. godine, broj smrtnih kazni značajno opada. Reforma iz 1959. bitno je ublažila strogost krivičnog zakonodavstva. Smanjen je broj kapitalnih krivičnih djela i ukinuta je smrtna kazna za imovinski kriminalitet.

Ukinuto je izvršenje smrtne kazne vješanjem, pa je jedini zakonski način pogubljenja ostalo streljanje bez prisustva javnosti. Smrtnu kaznu u Srbiji izvršavao je osmočlani streljački vod, čiji članovi nisu znali ko od njih ispaljuje prave metke, a ko “ćorke”. A broj izrečenih smrtnih kazni u Jugoslaviji pada na dvije do tri godišnje.

U Srbiji, koja je od 1992. godine bila dio Savezne Republike Jugoslavije, sudovi su od 1991. do 2002. godine izrekli 19 smrtnih kazni, od kojih nijedna nije izvršena.

Posljednja smrtna kazna u Srbiji

Dana 14. februara 1992. u Somboru je streljan Johan Drozdek, osuđen na smrt 1988. godine zbog silovanja i ubistva šestogodišnje djevojčice.

O Johanu se prije ovog strašnog zločina znalo samo da je porijeklom Poljak, da nema zanimanje i zaposlenje. Djevojčicu je ubio kako bi se osvetio njenom ocu koji mu nije dao stari bicikl.

Komšije iz Karavukova kod Sombora su vidjele Johana kako na biciklu nekuda odvozi malu Ivanu. Obećao joj je čokoladicu, ako se provoza s njim. Na osnovu tragova na cigli, nađenoj pored Ivaninog tijela, utvrđeno je da je dijete koje se otimalo i vrištalo, najprije usmrtio, a zatim silovao. Osim po svom jezivom zločinu, ovaj monstrum je ušao u historiju kao posljednji čovjek nad kojim je izvršena smrtna kazna u Srbiji.

Narodna skupština Srbije je 26. februara 2002. izmijenila Krivični zakon tako što je iz njega izbrisala smrtnu kaznu. Prema čl. 24 važećeg Ustava: “Ljudski život je neprikosnoven. U Republici Srbiji nema smrtne kazne”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad