Parni valjak je jedna od najdugovječnijih i najpopularnijih pop-rock grupa na našim prostorima. I nakon 40 godina karijere, još uvijek su aktivni i u javnosti se često porede sa kultnim Rolling Stonesima, po trajanju i energiji.

U najnovijem izdanju emisije Impuls, Naida Kundurović je u Zagrebu razgovarala sa cijelom postavom grupe i sjajno se zabavila otkrivajući manje poznate detalje benda koji je odgojio generacije.

Frontmen benda Aki je govorio o nazivu sastava.

“Kada smo Hus i ja osnovali Parni valjak, nakon raspada Grupe 220, imali smo prvi singl ‘Ja sam Parni valjak’. I onda smo odlučili da tako nazovemo bend”, kazao je.

“S vremenom čovjek shvati da svako djelovanje šalje neku poruku. Od toga kako si obučen do tog kako je naziv benda. Srećom, na to ime su se navukli. Ja iskreno ne znam šta bi se desilo da se danas pojavi bend naziva Parni valjak. Tada su to bila moderna imena – Teška industrija, Bijelo dugme, Buldožder…”, kazao je Hus.

Hus je govorio i o stvaranju i odrastanju.

“Nije jednostavno zadržati to dijete u sebi, jer te život toliko steže. Mi nismo svjesni koliko smo sretni što se bavimo nečim što je igranje u biti. Mi sviramo. Ne kopamo kanale, ne programiramo. Vrlo je bitno da iznutra zadržiš idealizam, neku naivu, pokušati ne odrasti potpuno”, kazao je.

Na pitanje do kada se planiraju baviti muzikom su odgovorili:

“Parni valjak ide sporo, ali sigurno i ne može ga ništa zaustaviti. Tek nam je 40 godina”, kroz smijeh je rekao Aki.

“Dok god imamo energije i dok god postoji svrha. Užasno je dragocjeno kad ti neko kaže da je odrastao uz tvoju muziku, da si mu bio soundtrack života i da je nešto naučio od tebe”, dodao je Hus.

Članovi Parnog valjka su govorili i o anegdotama.

“Mi smo se svi oduvijek divili Akijevoj energiji. On dok ne doživi svoj klimaks, ne staje. I onda padne u nesvijest. Često u tom svom naletu nije razmislio o svim koracima. Recimo, dok smo bili u Sloveniji, bila je nekakva metalna štanga na određenoj visini. Aki je skočio i zakačio se za tu štangu, sa jednom rukom držeći mikrofon, a drugom i dalje viseći. Publika je u delirijumu, mi se smijemo. Nastaje problem kada je Aki shvatio da je pokretna bina ostala u međuvremenu iza njega i da se ne može spustiti. Njegov izbezumljeni pogled nikada nećemo zaboraviti”, ispričao je Preksi.

“Visio sam ja i u Zagrebu! U mraku me dižu gore, na nekoj sajli i ja pjevam pjesmu u zraku. Publika oduševljena. Kreće nova pjesma, ja trebam sići, a onda se sajla zaglavila na kotoru i morao sam još jednu pjesmu u zraku ostati! Ma ludilo!”, nadovezao se Aki.

A o tome da li ima svađa među njima su kazali…

“Svađe između nas su konstruktivne, u vezi svirke i koncerta. Jedan je doživljaj publike, jedan je doživljaj nas. Nije dobro ući u zonu samozodovoljstva. Mislim da dok god ima te energije i rasprave – ima šanse da se napreduje”, komentarisao je Hus.

“Oni koji poznaju dobro Valjak, pogotovo naši menadžeri i producenti, znaju da kad uđemo u garderobu nakon koncerta – mi se svađamo. Publika vani traži bis, a mi se svađamo da li je moglo biti bolje, jer smo kritični prema sebi. To što dajemo van, tu energiju i iskrenost – pa i greške – publika osjeti”, rekao je Aki.

“Velika većina pjesama nastaje na akustičnoj gitari. Ja sam ta stara škola. Moja fiksacija je klupica ispred kuće, gdje dva starija dečka sviraju gitaru i zavode djevojke. Mora se desiti pjesma. Neka emocija. U današnjoj produkciji više ne znaš šta je pjesma. Dobri su zvukovi i ritmovi, ali gdje je pjesma? Akustika je to pročišćenje, vraćanje na tu osnovnu formu”; nadovezao se Hus.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.