Prošla je 21 godina od kada je Pablo Escobar ubijen u kiši metaka na jednom krovu u Medellinu, prijestolnici svog narkocarstva. Time se završila vladavina najvećeg svjetskog kralja droge, odgovornog za hiljade smrti. Pablovi grijesi čine se neoprostivim, a njegova sestra i dan-danas ostavlja poruke izvinjenja na nadgrobnim spomenicima žrtava.

“Svakoga dana razmišljam o tim ljudima koji su stradali od ruke moga brata. Mislim i na njihove porodice, koje i danas pate i osjećaju posljedice Pablovih zlodjela, iako je on više od dvije decenije pod zemljom“, započinje svoju priču Luz Maria Escobar.  

Osamdesetih godina prošlog vijeka, Pablo i njegov medeljinski kartel započeli su krvavu eru ubistava i surovih odmazdi u slučaju prkosa njegovoj strahovladi. U Medellinu je 1991. godine stopa ubistava iznosila šokantnih 381 na 100.000 stanovnika. Te godine je, samo u tom gradu ubijeno više od 7.500 ljudi.  

Escobarova meta bili su političari, policijski zvaničnici, pripadnici specijalnih jedinica, novinari i članovi sudstva. To je bio njegov način borbe protiv države, borbe protiv donošenja zakona o ekstradiciji narkodilera iz Kolumbije u SAD.  

Bombe u automobilima, otmice, mučenja i ubistva postali su Pablova svakodnevica. U neuspjelom pokušaju atentata na predsjedničkog kandidata 1989. godine, Escobar je išao toliko daleko da je srušio avion. Cesar Gavirija, čovjek koji će naredne godine postati predsjednik, nije bio u avionu. On nije, ali zato jeste više od stotinu nedužnih putnika.  

Na vrhuncu svoje moći, samoproglašeni kralj droge je bio sedmi najbogatiji čovek na planeti, a njegov kartel je kontrolirao nevjerovatnih 80 procenata svjetskog tržišta narkotika. Luz Maria kaže da osamdesetih godina nije znala ništa o bratovljevim poslovima s drogom, sve dok jednog dana nije okupio porodicu i rekao da je napravio testament.  

“Majka je bila jako uznemirena. Upitala ga je: “Sine, šta ti je? Da li si smrtno bolestan?“, na šta joj je on odgovorio: “Ja sam mafija. Mafijaši nikada ne umiru prirodnom smrću. Mi umiremo od metka“.

“Tada nismo znali ni šta je mafija. Te noći, majka i ja smo tu riječ tražile u rječniku, ali je nismo pronašle”, nastavlja svoju priču Pablova sestra.  

Realnost ih je ošamarila 30. aprila 1984. godine, kada je ministar pravde Rodrigo Lara Bonilja smaknut po Pablovom nalogu.  

“Taj dan je jedan od najužasnijih u mom životu. Tada sam shvatila ko je moj brat i za šta je sve sposoban”, kaže Lus Marija.  

https://youtube.com/watch?v=9UohQDYZcqE

Pokušavala je da ga razuvjeri, da ga nekako ubijedi da skrene sa puta kojim je pošao, zajedno s majkom, ali Pablo je uvijek uspijevao da ih ubijedi u suprotno.  

“Ili mi ili oni“, često je govorio.  

Luz Marija ni u najgorim košmarima nije mogla ni da pretpostavi da će on, njen brat, ostaviti trajan, tužan i bolan ožiljak u svjetskoj historiji.  

Zato se ona i dan-danas izvinjava za bratovljeve grijehe. Prošle godine, na dvadesetu godišnjicu Pablove smrti, održala je misu u katoličkoj crkvi na groblju Hardines Montesakro u Medellinu.  

Ispred crkve, na nadgrobnom spomeniku svog brata, najvećeg kriminalca kojeg je Kolumbija ikada vidjela, ostavila je papiriće i hemijske olovke. Moli sve da joj ostave poruku oproštaja za grijehe koje je Pablo počinio.  

“Sedam ili osam ljudi čije su porodice stradale od Pablove ruke su došli”, prisjeća se ona.

“Zagrlili su me, jako. Dok sam plakala, govorili su mi da ne osjećaju gorčinu i mržnju prema meni zbog onoga što je Pablo uradio“, rekla je.  

I sama je ostavljala poruke izvinjenja na grobovima svih nevino stradalih žrtava. Oproštaj je nešto što nikada neće prestati da traži. Iako ona na svojoj duši ne bi trebalo da nosi strašne grijehe svog brata, porodična historija i prezime su nešto što je proganja i što se usadilo u njenom srcu. Sram, tuga i pokajanje.  

Bratska ljubav je nešto što najviše nedostaje Felipeu Mehiji, bratu jedne od Escobarovih žrtava. Haime Ernan Mehija, njegov rođeni brat, imao je svega 18 godina kada je smaknut od Pablovih ljudi. Išao je u školu, želio da postane pilot, ali njegov mladi život ugašen je u jednoj sekundi, kada je greškom označen kao pripadnik kartela Kali, koji je bio u ratu s Escobarovim. Izrešetan je i ostavljen da krvari na ulici.  

“Lijepa je stvar što njegova sestra osjeća grižu savjesti i ostavlja te poruke. To pokazuje da nije psihopata kao njen brat. Pokazuje da ima čast i dušu. Ali da se ta poruka pojavi na grobu moga brata, zgužvao bih je i bacio u kantu. Izvinjenje nije dovoljno. To je pitanje pravde“, ogorčeno kaže Felipe Mehija.  

“Neki od ljudi koji su ubili mog malog brata su još uvijek na slobodi, žive ispunjenim životom, dobili su djecu, unuke…a ja i dalje nemam svog brata”, s bolom govori ovaj Kolumbijac.  

“Četiri mjeseca nakon ubistva mog brata, svi u kući smo spavali u istoj sobi, na dušecima, na podu. Moji roditelji su rekli: “Ako hoće da nas pobiju, pobiće nas sve zajedno“,  Felipe otkriva jedan mali detalj koji oslikava život u vremenu Eskobarove strahovlade.  

On svakoga dana na ulici sreće one koji su povezani s ubistvom njegovog brata. I ne može im ništa, dok mu se pakosno smiju u lice. Poslije toga dođe kući, sjedne i plače.  

I Luz Marija plače svakog dana. Plače jer istovremeno voli i mrzi svog brata, svog “malog Pablita”.