Escobarova sestra ostavlja poruke izvinjenja žrtvama kartela

[caption id="attachment_39787" align="alignnone" width="750"]

http://www.youtube.com/embed/9UohQDYZcqE
Pokušavala je da ga razuvjeri, da ga nekako ubijedi da skrene sa puta kojim je pošao, zajedno s majkom, ali Pablo je uvijek uspijevao da ih ubijedi u suprotno.  

"Ili mi ili oni", često je govorio.  

Luz Marija ni u najgorim košmarima nije mogla ni da pretpostavi da će on, njen brat, ostaviti trajan, tužan i bolan ožiljak u svjetskoj historiji.  

Zato se ona i dan-danas izvinjava za bratovljeve grijehe. Prošle godine, na dvadesetu godišnjicu Pablove smrti, održala je misu u katoličkoj crkvi na groblju Hardines Montesakro u Medellinu.  

Ispred crkve, na nadgrobnom spomeniku svog brata, najvećeg kriminalca kojeg je Kolumbija ikada vidjela, ostavila je papiriće i hemijske olovke. Moli sve da joj ostave poruku oproštaja za grijehe koje je Pablo počinio.  

"Sedam ili osam ljudi čije su porodice stradale od Pablove ruke su došli", prisjeća se ona.

"Zagrlili su me, jako. Dok sam plakala, govorili su mi da ne osjećaju gorčinu i mržnju prema meni zbog onoga što je Pablo uradio", rekla je.  

I sama je ostavljala poruke izvinjenja na grobovima svih nevino stradalih žrtava. Oproštaj je nešto što nikada neće prestati da traži. Iako ona na svojoj duši ne bi trebalo da nosi strašne grijehe svog brata, porodična historija i prezime su nešto što je proganja i što se usadilo u njenom srcu. Sram, tuga i pokajanje.  

Bratska ljubav je nešto što najviše nedostaje Felipeu Mehiji, bratu jedne od Escobarovih žrtava. Haime Ernan Mehija, njegov rođeni brat, imao je svega 18 godina kada je smaknut od Pablovih ljudi. Išao je u školu, želio da postane pilot, ali njegov mladi život ugašen je u jednoj sekundi, kada je greškom označen kao pripadnik kartela Kali, koji je bio u ratu s Escobarovim. Izrešetan je i ostavljen da krvari na ulici.  

"Lijepa je stvar što njegova sestra osjeća grižu savjesti i ostavlja te poruke. To pokazuje da nije psihopata kao njen brat. Pokazuje da ima čast i dušu. Ali da se ta poruka pojavi na grobu moga brata, zgužvao bih je i bacio u kantu. Izvinjenje nije dovoljno. To je pitanje pravde", ogorčeno kaže Felipe Mehija.  

"Neki od ljudi koji su ubili mog malog brata su još uvijek na slobodi, žive ispunjenim životom, dobili su djecu, unuke...a ja i dalje nemam svog brata", s bolom govori ovaj Kolumbijac.  

"Četiri mjeseca nakon ubistva mog brata, svi u kući smo spavali u istoj sobi, na dušecima, na podu. Moji roditelji su rekli: "Ako hoće da nas pobiju, pobiće nas sve zajedno",  Felipe otkriva jedan mali detalj koji oslikava život u vremenu Eskobarove strahovlade.  

On svakoga dana na ulici sreće one koji su povezani s ubistvom njegovog brata. I ne može im ništa, dok mu se pakosno smiju u lice. Poslije toga dođe kući, sjedne i plače.  

I Luz Marija plače svakog dana. Plače jer istovremeno voli i mrzi svog brata, svog "malog Pablita".