U podrumu Dirksen Senat Office Building, ili zgradi Senata SAD-a, radi Charles Gladden, šezdesettrogodišnjak, zaposlen u kafeteriji. Njegovo radno mjesto je zapravo i njegov dom posljednjih pet godina, jer je Gladden beskućnik.

U zgradi kojom ordiniraju neki od najmoćnijih ljudi današnjice, i koje Gladden svaki dan pozdravlja, ovaj čovjek zarađuje sebi, ali i svojoj porodici za život. Njegove kćerke i unuci ne žive ništa bolje, a pored plate (satnice od 10.10 dolara), skromni radnik kaže da niko u toj zgradi nema pojma o njegovoj materijalnoj situaciji.

U priči koju je ispričao za Washington post Charles Gladden kaže da je u životu napravio niz grešaka koje su ga dovele do pozicije u kojoj se nalazi. Napuštanje Univerziteta je bila jedna od posljednjih, a ranije je imao problema sa zakonom, te je bio čest stanovnik domova za maloljetne delikvente.

Prije posla u kafeteriji Senata, radio je kao dostavljač hrane, moler i zidar. Danas, svoju platu dijeli sa tri kćerke i njihovom djecom jer kako kaže ”…porodica nije teret. Želim da žive bolje od mene”.

”Naši ljudi na vlasti očigledno nemaju pojma šta se dešava ispod njihovih nogu. Doslovno. Niko od njih ne zna da sam beskućnik”, rekao je Gladden. Svjestan je on da s obzirom da radi u jednoj od najprofitabilnijih istitucija, neko neće ni pretpostaviti da je to zapravo i njegov dom.

Najveći problem s kojim se suočava jeste pronalazak sigurnog mjesta gdje će sakriti svoj inzulin, jer je uz sve životne probleme koje ima, i dijabetičar. No, što se njega tiče, trenutno zaposlenje mu godi zbog besplatnog zdravstvenog osiguranja.

Na pitanje kada je odlučio da svoje radno mjesto učini i svojim domom, Gladden je odgovorio: ”Iz skloništa za beskućnike izašao sam kada su ostali stanari skloništa uzimali moj inzulin, misleći da je neki narkotik”.