Prije 800 godina, 15. juna 1215, Magnu Cartu - "Veliku povelju" - potpisao je engleski kralj Ivan Bez Zemlje. Tada je to bio praktični dokument, mirovni sporazum s pobunjenim plemstvom. Ali je i posijao sjeme ljudskih sloboda i vladavine zakona.

“Godine 1215. Magna Carta bila je neuspjeh”, napisao je 1965. slavni britanski historičar Sir James Holt u svojoj klasičnoj studiji o tom dokumentu, a istu ocjenu dijele gotovo svi medievalisti.

Iako je krenula kao problematičan mirovni dogovor neuspješnog kralja i pobunjenog plemstva u jalovom pokušaju da se izbjegne građanski rat, Magna Carta u budućim se stoljećima razvila u jedan od najvažnijih historijskih dokumenata i danas se poštuje kao temelj predstavničke vlasti i demokracije te začetak poštivanja ljudskih sloboda.

U pozadini Magne Carte duga je praksa engleskih vladara i neuspjeh jednoga od njih, kralja Ivana. Engleski kraljevi, upleteni u građanske ratove i nadmetanja za krunu, dijelili su onoliko zemlje koliko je bilo potrebno za dobivanje podrške i morali su se služiti mnogim priručnim metodama da je zadrže.

Takva praksa bila je politički opasna, a Ivanova nesposobnost dodatno ju je pogoršala. Njegov otac Henrik II i njegov brat, izvanredno talentovani ratnik Rikard Lavljeg Srca, kontrolisali su više Francuske nego francuski kralj. Za samo pet godina vladanja Ivan je izgubio svu tu zemlju i tako opravdao pridjevak Bez Zemlje koji je dobio još kao mladić jer je bio najmlađi od petero braće prinčeva i s najmanje imovine.

Nastojanja da zemlju vrati i istodobno ojača svoju vlast nad Walesom, Škotskom i Irskom značila su da je morao stegnuti finansijski pritisak nad podanicima više nego ijedan njegov prethodnik. Uz to, Ivan je bio nemilosrdan čak i za srednjovjekovne standarde. Nije stoga čudo da se nijedan engleski vladar poslije njega nije zvao Ivan.

Godine 1215. veliki broj plemića pobunio se i prisilio ga na pregovore na livadi u Runnymedeu. Ondje su stvorili Magnu Cartu, dokument koji je trebao približiti dvije strane pune nepovjerenja i izbjeći građanski rat. Očekivano, nije im uspjelo. Iako sklopljena, Magna Carta na domaćem tlu nije provedena. Dvije strane tri mjeseca poslije bile su u ratu.

Osim političkog neuspjeha, dokument je bio i koncepcijska zbrka. Svako ko u njemu traži jasan jezik i pojmovnu čistoću poput one u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti, uzalud će tražiti. Tekst je prepun loše napisanih, ali vrlo detaljnih ustupaka plemićima, njihovim nasljednicima i saveznicima.

Čak i njen najpoznatiji dio, članak 39, koji govori o tome da niko ne može u zatvor ili mu ne može biti zaplijenjena imovina bez poštenog suđenja bio je apstraktan jer nije bilo zakona na kojem bi se temeljio. Uz to mnogi dijelovi Magne Carte zastarjeli su i prije kraja stoljeća pa je već 1300. modernizirana. Danas su samo tri i pol njena članka sastavni dio engleskog zakona. Savremeni čitatatelji koji je čitaju u doslovnom prevodu suočit će se s time da je bez popratnih objašnjenja besmislena.

Uz to, odnosila se samo na slobodne ljude, samo na muškarce i od nje su zapravo najviše koristi imali plemići koji su se usput pobrinuli da drugi ne ostvare dobitke na njihovu štetu.

Zašto je onda takav zastarjeli, problematični i u najboljem slučaju tek djelomično uspješan dokument važan već stoljećima? Zašto je važan danas?

“To je prvi dokument koji povezujemo s vladavinom zakona. Prvi put se engleski monarh odriče dijela svojih ovlasti, na dokument zatim stavlja svoj pečat i obavezuje se da će ga poštivati”, kaže australski historičar Malcolm Stuart. “Prije toga imate kralja koji je uvjeren u svoje božansko pravo i ako se ujutro probudi s idejom da vam zaplijeni imovinu, to će se i dogoditi. Ako smisli neki kazneni porez, drugi ga dan može početi provoditi”.

Magna Carta uvodi pojam poštenog suđenja, slobodu Crkve, ograničava oporezivanje i utvrđuje da kralj nije iznad zakona. U stoljećima koja su uslijedila iznjedrila je politička i socijalna prava i nadahnula, među ostalim, američki ustav i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Postala je simbolom dobre vladavine i ostala to čak i kad se pretvorila u istrošeni radni dokument.

Godine 1215. napisano je 20 kopija Magne Carte, ali su samo četiri preživjele. Dvije se čuvaju u Britanskoj biblioteci u Londonu, a po primjerak imaju katedrala u Salisburyju i ona u Lincolnu. Primjerak iz katedrale u Lincolnu bio je na izložbi u New Yorku kad je počeo Drugi svjetski rat pa je idućih šest godina ta kopija Magne Carte provela u sefovima Fort Knoxa.

Napisana je na latinskom na ovčjoj koži. Ima oko 3.500 riječi. Četiri sačuvane kopije prepisivali su različiti pisari pa zbog tipfelera nisu u dlaku iste.

Magna Carta nije potpisana nego ovjerena pečatima pa prigodna novčanica od dvije funte koja je otisnuta u povodu 800. godišnjice pogrešno prikazuje kralja Ivana s perom u ruci.

Britanski premijer David Cameron osramotio se zbog Magne Carte 2012. u showu Davida Lettermana koji ga je rešetao pitanjima iz britanske historije. Znao je odgovoriti na pitanje koje je godine potpisana, ali nije se mogao sjetiti kako bi glasio prevod Magna Carta na engleski jezik.