Čitajući naslove, lako bi se moglo zaključiti da se Poljska sprema postati nuklearna sila. Međutim, ono što je Donald Tusk, premijer Poljske, iznio početkom marta nije bila ideja da Varšava pravi nuklearno oružje, već mogućnost da Francuska proširi svoj nuklearni kišobran na Poljsku - barem za sada.
Kako piše Foregin Policy, tokom tog dugog govora, Tusk je temu nuklearnog oružja spomenuo samo dva puta – oba puta usputno, na samom kraju izlaganja. Ključna izjava bila je ova:
“Moramo hrabrije gledati u budućnost kada je riječ o vojnoj tehnologiji. Ozbiljno razgovaramo s Francuzima o njihovoj ideji nuklearnog kišobrana nad Evropom. Krajnje je vrijeme da Poljska iskoristi sredstva koja ima, kao i vlastito iskustvo, ali i iskustvo s bojnog polja”.
Ali iako taj plan možda nije dramatičan poput razvoja nuklearnog oružja u Varšavi, sve veće zanimanje za mogućnost da Francuska – jedina nuklearna sila Evropske unije nakon Brexita – proširi nuklearnu zaštitu na NATO saveznike zaista je zapanjujuće.
Od 2020. godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron nagovještavao je ideju proširenja nuklearne zaštite na evropske saveznike Francuske, ali uvijek implicitno. Također je više puta govorio o “evropskoj dimenziji” vitalnih interesa Francuske, ostavljajući slušaocima da sami zaključe šta to znači.
Kada je u januaru ponovio tu izjavu, mediji su ga pogrešno citirali, tvrdeći da je konačno rekao ono što se ranije samo nagovještavalo. Njegovi politički protivnici, i s ljevice i s desnice, odmah su ga napali. Ali onda je Friedrich Merz – lider njemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU) i sada najizgledniji budući kancelar – krajem februara izjavio da bi Njemačka trebala “razgovarati i s Britancima i s Francuzima” o tome da li bi “nuklearna podjela” ili barem nuklearna sigurnost iz Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske mogla važiti i za tu zemlju.
Nekoliko dana nakon toga, Tusk, kao i lideri sve tri baltičke države, također su izrazili interes za Macronove prijedloge.
Činjenica da NATO članice sada raspravljaju o tome da li i kako bi Francuska mogla proširiti nuklearnu zaštitu znak je koliko se evropski sigurnosni pejzaž promijenio.
Koje su opcije?
Tokom cijele historije Sjevernoatlantskog saveza, nuklearna zaštita NATO-a dolazila je iz Sjedinjenih Država. Istina, Ujedinjeno Kraljevstvo posjeduje malu nuklearnu silu, ali upravo SAD raspoređuju nuklearno oružje unaprijed u nekoliko NATO država.
Francuska, koja je svoje prvo nuklearno oružje testirala 1960. godine, oduvijek je ostajala po strani kada su u pitanju te aktivnosti. Francuska ne učestvuje u NATO-ovoj nuklearnoj planerskoj grupi niti u njenoj visokoj komisiji.
Ono što se, naravno, promijenilo jeste predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump. Evropski lideri sve više razmišljaju o tome da li je jedan nuklearni kišobran dovoljan.
Kako piše FP, proširena nuklearna zaštita je, u svojoj suštini, prijetnja odmazdom.
Odvraćanje, međutim, zavisi od percepcije posmatrača. Ne postoji eksplicitan pravni sporazum koji obavezuje Sjedinjene Države da odgovore na nuklearni napad na određeni način ili da koriste nuklearno oružje u specifičnim situacijama.
Sjedinjene Države imaju opću obavezu prema Poljskoj i ostalim NATO članicama da odgovore na oružani napad na bilo kojeg člana. Također posjeduju 3.748 nuklearnih bojevih glava prema posljednjem popisu iz septembra 2023. U tom smislu, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu drugačiji – imaju istu opću obavezu i posjeduju (manji broj) nuklearnog oružja.
Međutim, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo ne pružaju nuklearnu zaštitu na isti način kao Sjedinjene Države. Izazov proširenja nuklearnog “kišobrana” leži u tome kako osigurati da je prijetnja odmazdom u slučaju napada kredibilna, posebno u scenarijima gdje bi nuklearno oružje moglo biti upotrijebljeno.
Zbog implicitne prirode ovog pitanja, vojni stratezi koriste neobične fraze poput “nuklearni karakter” saveza. Upravo zbog toga Sjedinjene Države raspoređuju nuklearno oružje u saveznim državama NATO-a za upotrebu od strane saveznika. Također su, barem prije Trumpa, insistirale na važnosti konsultacija kroz nuklearnu planersku grupu, kao i na podjeli tereta u obliku savezničkih aviona sposobnih za isporuku nuklearnog oružja.
Francuska je, s druge strane, ostajala izvan ovih aranžmana. Ono što Macron, Merz, Tusk i drugi sada istražuju jeste mogućnost da NATO postane neka vrsta nuklearnog “švedskog stola”.
Detalji, naravno, igraju ključnu ulogu. Francuska bi mogla jednostavno dati Poljskoj sigurnosnu garanciju. Ili bi mogla pozvati poljske borbene avione da uvježbavaju pratnju francuskih nuklearno naoružanih bombardera na putu ka Moskvi – što Poljska već radi sa Sjedinjenim Državama kroz program SNOWCAT (Support of Nuclear Operations With Conventional Air Tactics). Francuska bi također mogla stacionirati neke od tih aviona u Poljskoj.
Francuska bi mogla i razviti aranžmane za nuklearnu podjelu. Poljska već sarađuje s Francuskom, Njemačkom i Italijom na razvoju dalekometne krstareće rakete. Možda bi Francuska u krajnjem slučaju mogla staviti nuklearne bojeve glave na raspolaganje Poljskoj, slično kao što Sjedinjene Države planiraju ustupiti gravitacione nuklearne bombe odabranim NATO saveznicima.
Ali postoji ogromna razlika između toga da Macron izjavi kako je suverenitet Poljske francuski vitalni interes i stvarnog slanja zaliha nuklearno naoružanih krstarećih raketa u Gdanjsk. Za sada, sve je ovo samo razgovor.
Dugotrajan i skup proces
Ako bi Poljska, s druge strane, zaista željela vlastito nezavisno nuklearno oružje, to bi bila sasvim druga priča. Lako je govoriti o izgradnji nuklearnog arsenala, ali je sasvim druga stvar to zaista i ostvariti. Jedna od stvari koja je općepoznata u nuklearnom sektoru, ali zapravo iznenađujuća za obične ljude, jeste da je dizajniranje kompaktnog nuklearnog oružja prilično jednostavno.
Dizajni termonuklearnih bombi nisu se značajno mijenjali u posljednjih 50 godina. Ono što je, s druge strane, teško, jeste izgradnja postrojenja za proizvodnju nuklearnog materijala—plutonijuma ili visoko obogaćenog uranija—koji čini srž nuklearne eksplozivne naprave.
Uvoziti uranijsku rudu je prilično jednostavno, ali eksplozivni oblik uranija—fisijski izotop U-235—čini manje od 1 posto uranija koji se prirodno nalazi u rudama. Tu bi potencijalna nuklearna sila morala početi graditi prilično velika industrijska postrojenja.
Ako bi Poljska namjeravala razviti vlastiti nuklearni arsenal, imala bi dvije opcije. Prva bi bila izgradnja konverzionog postrojenja za tretiranje uranija fluoridom kako bi ga pretvorila u gas, a zatim bi taj gas prolazio kroz veliku fabriku prepunu centrifuga radi obogaćivanja uranija do nivoa pogodnog za oružje, prije nego što bi se ponovo pretvorio u metal.
Ovo je put koji izgleda da je Iran odabrao početkom 2000-ih, iako je Teheran imao značajnu pomoć od sada već ugašene mreže pakistanskog naučnika A.Q. Khana.
Druga opcija za Poljsku bila bi izgradnja nuklearnog reaktora i njegovo punjenje gorivnim šipkama od uranijumskog metala.
Tokom nekoliko godina, lančana reakcija unutar reaktora bi pretvorila dio uranija u šipkama u plutonijum, koji je izuzetno pogodan za nuklearno oružje.
Međutim, taj plutonijum bi bio zarobljen u istrošenom gorivu—visoko radioaktivnom nuklearnom otpadu. Dakle, Poljska bi također morala izgraditi veliko hemijsko postrojenje za preradu, gdje bi se istrošeno gorivo usitnjavalo, rastvaralo u kiselini i hemijski razdvajalo plutonijumski metal, koji bi se zatim mogao koristiti za izradu bombe.
Ovo su velika i skupa industrijska postrojenja. Kada je danski fizičar Niels Bohr dobio obavještenje o američkom Projektu Manhattan, okrenuo se kolegi fizičaru Edwardu Telleru i rekao: “Vidite, rekao sam vam da se to ne može uraditi bez pretvaranja cijele zemlje u fabriku. Vi ste upravo to uradili”.
U oktobru 2022. godine, Poljska je najavila da je odabrala Westinghouse za izgradnju tri civilna nuklearna reaktora, od kojih svaki košta oko 20 milijardi dolara. Izgradnja bi trebala početi 2026. godine i trajati oko sedam godina. Ti reaktori će proizvoditi plutonijum, ali će biti pod međunarodnim nadzorom, a njihov dizajn znatno otežava korištenje plutonijuma u oružane svrhe. (Isto važi i za poljski istraživački reaktor MARIA.)
Ipak, ovaj vremenski okvir daje određenu predstavu o tome koliko bi dugo Poljskoj trebalo da izgradi potrebna postrojenja. Također bi morala razmotriti kako bi isporučivala takvo oružje, što bi uključivalo odluke o balističkim raketama ili borbenim avionima. Nuklearni programi se mjere u godinama, ponekad i decenijama, a njihovi troškovi dosežu desetine milijardi dolara.
Ko je sve zainteresovan?
Potreba za izgradnjom skupih industrijskih projekata koji traju dugo jedan je od glavnih razloga zbog kojih su mnogi lideri lakše govorili o bombi nego što su poduzimali konkretne korake. Mnoge zemlje—uključujući američke saveznike—razmatrale su opciju nuklearnog naoružanja na ovaj ili onaj način.
Alžir, Argentina, Australija, Brazil, Egipat, (Zapadna) Njemačka, Indonezija, Irak, Italija, Japan, Libija, Norveška, Rumunija, Južna Koreja, Švedska, Švicarska, Sirija i Tajvan—sve su ove zemlje barem razmatrale mogućnost nuklearno naoružane budućnosti.
Međutim, vrlo malo zemalja koje su istraživale tu mogućnost zaista su je i realizirale, a trenutno samo devet država posjeduje nuklearno oružje. Iran se nalazi negdje između, iako ta priča još uvijek nije završena. Ako Teheran uspije, postat će deseti.
To je zato što je proizvodnja nuklearnog materijala skupa, komplikovana i dugotrajna. Jasno je da bi Poljska mogla ubrzati proces uz pomoć izvana. Ali historijski gledano, dugi rokovi omogućili su Sjedinjenim Državama da imaju polugu nad potencijalnim proliferatorima, koji su također trebali pomoć za pokretanje svojih programa. Također im je pruženo vrijeme da ponude bolju opciju—ili barem ponudu koju nije lako odbiti.
Za saveznike, vrijeme omogućava SAD-u da ponudi trenutne i privlačne alternative, poput proširene nuklearne zaštite, umjesto nesigurnog i dugotrajnog razvoja vlastitog nuklearnog arsenala. U Evropi i Aziji, američke ponude nuklearne podjele i raspoređenih snaga pomogle su da se nuklearno sposobne zemlje poput Njemačke i Japana odvrate od vlastitog nuklearnog programa.
Vrijeme je također značilo da odlučni lideri možda ne ostanu dovoljno dugo na vlasti da sprovedu takve planove ili da se okolnosti koje čine nuklearno oružje privlačnim mogu promijeniti.
To je važno imati na umu jer trenutni poljski interes za nuklearno oružje ima mnogo veze s Trumpom. Tokom svog prvog mandata, Donald Trump je otvoreno govorio o tome da bi druge zemlje trebale same razviti nuklearno oružje ako nisu spremne platiti više SAD-u za sigurnost. Te su izjave izgledale više kao način da Trump testira odlučnost drugih zemalja kako bi izbjegao dodatne američke troškove, nego kao stvarna politika.
Međutim, za neke zvaničnike Trumpove administracije je ovo stvarna politika. Nije iznenađujuće da u takvim okolnostima Tusk i drugi razmatraju svoje opcije.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!