Nakon 54 godine na vlasti, vladavina porodice Assad u Siriji je došla do kraja. Bashar Al-Assad je 8. decembra pobjegao iz zemlje i zatražio azil u Rusiji. Do sloma jednog od najbrutalnijih režima u modernoj historiji Bliskog istoka došlo je nakon samo 12 dana borbi između sirijske vojske i koalicije opozicionih snaga čime je okončan 13-godišnji građanski rat u Siriji.
Sirijski sukob odnio je živote više od 350.000 ljudi i raselio najmanje 13 miliona. Brutalna represija Assadovog režima pretvorila je mirnu revoluciju u internacionalizirani građanski rat s Rusijom, Iranom, Turskom i Sjedinjenim Državama kao ključnim igračima.
Njegov kolaps će neminovno preurediti geopolitičku mapu regiona, navodi se u analizi na AlJazzeri.
Višedecenijska savezništva Sirije
Sirija je uspostavila diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom 1944. i postala prva arapska zemlja koja je kupila oružje sovjetske proizvodnje deceniju kasnije. Kako su se druge arapske zemlje, poput Egipta, počele udaljavati od sovjetske orbite 1970-ih, režim Hafeza Al-Assada ostao je čvrst saveznik Moskve.
Odnosi su ostali jaki čak i nakon raspada SSSR-a, jer je Rusija zadržala svoju pomorsku vojnu bazu u Tartusu. Godine 2004. Bashar Al-Assad je bio u svojoj prvoj državnoj posjeti Moskvi u pokušaju da oživi odnose iz doba hladnog rata i zatražio je rusku pomoć za modernizaciju svoje vojske.
Slično tome, jake veze Sirije sa Iranom stare su decenijama. Godine 1979. dvije zemlje su uspostavile trajni savez, vođen zajedničkim animozitetom prema režimu iračkog predsjednika Sadama Husseina. Američka invazija na Irak 2003. dala je dvjema zemljama još jedan razlog da se zbliže kako bi blokirale pokušaje SAD-a da ih destabiliziraju.
Devastacija koju su SAD ostavile iza sebe u Iraku i rat u Libanu 2006. odigrali su se u korist Irana. Takozvani “šitski polumjesec” koji se protezao od zapadnog Afganistana do Mediterana počeo je da se oblikuje, a Sirija je bila u njegovom središtu.
Kada je arapsko proljeće pogodilo Siriju 2011. godine, Iran je požurio da podrži svog saveznika. Teheran je protumačio sirijsku revoluciju kao pokušaj Turske i zaljevskih država da potkopaju njen regionalni utjecaj. Proiranski borci, uključujući pripadnike Hezbollaha, poslani su da se bore za Assada, čiju je vojsku mučilo dezerterstvo.
Iran je također pružio milijarde dolara finansijske pomoći i zajmova za podršku režimu u Siriji. Kada je Assad bio na ivici kolapsa 2015. godine, Iran je otišao dalje i zatražio podršku Rusije.
Intervencija Moskve pomogla je da preokrene tok u korist Assada dok se borio protiv opozicionih frakcija koje podržavaju SAD, Turska i zemlje Zaljeva. To je također pomoglo uspostavljanju ruskog vojnog i diplomatskog uporišta, omogućavajući Kremlju da projektuje moć širom arapskog svijeta. Različiti državni i nedržavni akteri posegnuli su za Rusijom, videći je kao protusilu američkoj dominaciji ili mogući izvor utjecaja.
Kako je Assadov narativ koji izjednačava opoziciju s “teroristima” uspio preokrenuti javno mnijenje u SAD-u i na Zapadu općenito, podrška Zapada opoziciji je opadala. Turska je ostala jedini strani navijač i 2017. godine osjećala se prinuđenom da se pridruži formatu Astane koji sponzorira Rusija kako bi pregovarala o političkom rješenju sukoba.
U narednim godinama, Assad je, uz podršku svojih ruskih i iranskih saveznika, nastojao da povrati više teritorija od opozicije, kršeći različite sporazume o “deeskalaciji” i prekide vatre. Do 2024. izgledalo je kao da su Iran i Rusija uspjeli stabilizovati njegov režim i učvrstiti vlastite pozicije u regiji. Arapske i evropske države počele su da normalizuju odnose sa Damaskom.
Ali opoziciona ofanziva narušila je ovaj regionalni balans snaga u roku od 12 dana.
Geopolitička karta koja se mijenja
Brzi kolaps sirijske vojske zaprepastio je Rusiju i Iran i oni nisu mogli mnogo da pomognu raspadajućem Assadovom režimu. Tokom sastanka u okviru formata Astana u Dohi 7. decembra, činilo se da su iranski i ruski predstavnici bili rezignirani da prihvate da je bitka za Siriju izgubljena od Turske.
Padom Assadovog režima, Iran je izgubio ključni stub svog “šitskog polumjeseca”. Kopneni koridor koji je koristio za naoružavanje Hezbollaha i projektovanje svog uticaja u Libanu i širom Levanta je presječen. Uloga Irana u palestinsko-izraelskom sukobu vjerovatno će biti smanjena, jer je izgubio ključne prednosti za pregovaranje. Sada će biti prisiljena da se povuče ili će se možda odlučiti za ubrzanje svojih napora da izgradi nuklearno oružje kako bi kompenzirao svoju opadajuću regionalnu moć.
I Rusija je oslabljena Assadovim padom jer je bitku za Siriju smatrala dijelom svog sukoba sa “zapadnim imperijalizmom”. Gubitak jedinog arapskog saveznika narušio je njenu reputaciju globalne sile – one koja može imati pravo glasa na Bliskom istoku.
Iako je vjerovatno da će Moskva za sada zadržati svoju vazdušnu bazu u Hmeimimu i svoju pomorsku bazu u Tartousu, njeno kontinuirano prisustvo u Siriji je neodrživo.
Turska je, nasuprot tome, izašla kao pobjednik iz 14-godišnjeg građanskog rata u Siriji, piše Al Jazzera. Ova zemlja uspjela je potkopati pozicije svoja dva rivala i sada je u stanju da izvrši utjecaj na teritorijalni koridor koji povezuje Evropu i Zaljev kroz Siriju.
SAD i Evropska unija pozdravile su kolaps Assadovog režima. Oni to vide kao veliki udarac njihovim neprijateljima, Rusiji i Iranu. Evropske zemlje se nadaju da im ovaj razvoj događaja može pomoći u rješavanju izbjegličke krize tako što će se Sirijci dobrovoljno vratiti u svoju zemlju.
Vijest o Assadovom kolapsu primljena je sa pomiješanim osjećajima u Izraelu. S jedne strane, Izrael je bio oduševljen što je savez predvođen Iranom oslabljen padom brutalne diktature jer će to učvrstiti izraelsku dominaciju na Levantu. Ipak, čini se da Tel Aviv nije zadovoljan Assadovom zamjenom. Nova politička moć u Damasku će vjerovatno pokazati veću solidarnost sa Palestincima. Ovo objašnjava zašto je izraelska vojska pokrenula masovno vazdušno bombardovanje cijele Sirije, nastojeći uništiti sirijsku rezervu strateškog naoružanja. Izrael strahuje da bi to moglo biti iskorišteno protiv ove zemlje u mogućoj budućoj konfrontaciji s novom vladom u Damasku.
Assadov pad i novo regionalno prestrojavanje koje je uslijedilo vjerovatno će donijeti dramatičnu promjenu u ravnoteži snaga na Bliskom istoku, a kako se navodi u analizi, a implikacije te promjene će se tek moći razumjeti u godinama koje dolaze.
Bonus video:
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare