Ekskluzivno za N1, Alex Demirović: Potrebno nam je ono za šta su se zalagali Rosa Luxemburg i Gramsci – nova civilizacija

Nedavna pobjeda njemačke stranke Die Linke na izborima u Berlinu otvorila je pitanje može li se na evropskoj ljevici govoriti o novom političkom trenutku. Die Linke je 20. septembra osvojila 25,7 posto glasova i prvi put u povijesti postala najjača politička snaga u glavnom gradu Njemačke, više nego udvostručivši rezultat iz 2023. godine. Istovremeno, izbori su pokazali snažnu polarizaciju njemačkog političkog prostora: AfD je osvojio 16,3 posto, dok su CDU i SPD zabilježili značajan pad.

Šta se zapravo događa s evropskom ljevicom? Je li uspjeh Die Linke u Berlinu tek specifičan rezultat političkih i socijalnih prilika u glavnom gradu ili dio šire transformacije zapadne politike? I može li ljevica ponuditi odgovor na rast desnice, ekonomsku nejednakost, stambenu krizu i duboku krizu liberalnog političkog poretka?

O tim pitanjima za N1 govori Alex Demirović, jedan od istaknutijih njemačkih predstavnika kritičke teorije društva, političke teorije i marksističke misli. Demirović je profesor političkih nauka i sociologije na Goetheovom univerzitetu u Frankfurtu, a njegov akademski rad obuhvata kritičku teoriju društva, državu, demokratiju, rasizam, desni ekstremizam i ekonomske odnose. Povezan je i s Rosa-Luxemburg-Stiftung, gdje je član uprave.

U ekskluzivnom intervjuu za N1 Demirović govori o pobjedi Die Linke u Berlinu, budućnosti ljevice, odnosu klasnih, ekonomskih i kulturnih pitanja, usponu radikalne desnice, krizi liberalnog poretka, međunarodnom pravu i Ujedinjenim nacijama, ali i o tome šta bi moglo doći nakon povijesne epohe u kojoj je liberalni poredak predstavljao dominantni politički okvir.

Razgovarao: Nikola Vučić, N1

N1: Prolazimo li danas samo kroz krizu liberalnog poretka ili već svjedočimo njegovoj povijesnoj transformaciji? Nakon završetka Hladnog rata činilo se da su liberalna demokratija, međunarodno pravo i multilateralizam na putu da postanu univerzalni politički okvir. Zašto taj okvir danas djeluje tako nestabilno?

Neobično je da se toliko govori o liberalnom poretku. Bili smo uvjereni da je s intervencionističkom državom od 1960-ih zapravo započelo socijaldemokratsko doba. Intervencionizam ograničava manevarski prostor kapitala, omogućava socijalne kompromise između klasa, stvara veći prostor za demokratsko odlučivanje i uključuje civilno društvo. Odnos države i društva se mijenja. Neokonzervativnim i neoliberalnim zaokretom dovedeni su u pitanje faza državnog intervencionizma i strukture klasnog kompromisa.

Tokom 1990-ih preklapala su se dva trenda: s jedne strane, postojala je euforija zbog prevazilaženja Hladnog rata i razvoja prema global governance, odnosno politici svjetskog poretka koja je obećavala mir, međunarodnu pravdu, obuzdavanje vojnih sukoba, demokratiju unutar društava i socijalno-ekološke reforme. Pukotine su se pojavile početkom 2000-ih, s napadom na World Trade Center i govorom o "sukobu civilizacija", koji je socijalne i ekološke probleme pretvarao u vjerske i identitetske sukobe.

Otvaranje granica i slobodno kretanje kapitala omogućili su prisvajanje globalne radne snage i ogromnu dinamiku bogaćenja. Novac je rizično investiran, što je dovelo do dužničkih kriza 2000, 2007. i 2015. godine. Mnogi bogati ljudi osjećali su se sve ugroženijima – ne toliko stvarnim rizicima tržišta kapitala i ekološkim rizicima, koliko brojnim inicijativama širom svijeta koje su se protivile neoliberalnom modelu akumulacije zasnovanom na Washingtonskom konsenzusu: privatizaciji, debirokratizaciji, strogoj budžetskoj disciplini, slobodnom kretanju kapitala i konkurentnosti.

U toj fazi društva čije su ekonomije bile snažno oslonjene na fosilna goriva – Rusija, SAD i arapske države – protivila su se ekološkoj transformaciji. Kina je sa svojim autoritarnim oblicima državnog upravljanja postala uspješna i ostvarila visoke stope rasta. To je postalo privlačno i kompanijama na Zapadu, kojima su demokratski procesi bili prespori i koje su smatrale da im sindikati, kolektivni ugovori, državne obaveze, visoki porezi i ekološki propisi ograničavaju mogućnosti odlučivanja. Dio je logike kapitala da želi biti fluidan i da se ne želi vezivati.

Novi svjetski poredak

N1: Kada govorite o novom svjetskom poretku: šta bi točno trebalo doći na mjesto liberalnog poretka?

Nisam kantovac. Prirodno stanje među državama mora biti prevaziđeno. Danas pojedine države prisvajaju i militariziraju Arktik i Antarktik, mora, kao i svemir. Marx je bio u pravu: svi mi, čovječanstvo, moramo se brinuti o planeti kako bismo osigurali budućnost. Da bi to bilo moguće, čovječanstvo se mora konstituirati kao cjelina. Moramo nastojati da to ostvarimo bez ogromnih ratova i bez dovođenja u pitanje životnih uslova čovječanstva.

N1: Emmanuel Todd u svojoj novijoj knjizi izričito govori o "porazu Zapada". Je li ta dijagnoza pretjerano pesimistična ili opisuje stvarni povijesni pomak? Ako je tako, šta točno Zapad gubi – moć, blagostanje, politički autoritet ili određenu društvenu ideju?

Da, Zapad je doživio brojne poraze: poraze u Vijetnamu i dekolonizaciju, kraj diktatura u Španjolskoj i Portugalu, režim mula u Iranu, dolazak talibana na vlast, neuspjeh intervencija u Iraku i Libiji, socijalističke težnje u Latinskoj Americi. I to je Zapad. Zapadu pripada i projekt socijalizma. On utjelovljuje najzahtjevnije ciljeve prosvjetiteljstva još od 17. stoljeća.

Istovremeno je i žalosno i dobro što je taj prvi pokušaj dekolonizacije i socijalizma, sa svim svojim problemima i autoritarnim politikama, propao. Bilo bi pogubno za čovječanstvo kada bi se pokazalo nesposobnim da samo sebi osigura emancipatorsku budućnost. Ljudi žele životnu perspektivu, žele pobjeći od nasilja – a vodeće kapitalističke države jednostavno nastavljaju s eksploatacijom ljudi i sirovina.

To je poraz. Jer se time ide protiv ljudskih prava, protiv spoznaje o neophodnosti globalne socijalno-ekološke transformacije. Danas bi svi napori morali biti usmjereni upravo na to. Da, Zapad gubi svoje obećanje da će svim ljudima omogućiti učešće u blagostanju, obrazovanju i zajedničkom odlučivanju o zajedničkoj budućnosti.

Ali to nije samo Zapad. Isto vrijedi i za procese u Rusiji, Kini ili državama poput Kolumbije i Nikaragve – i tamo male manjine djeluju na štetu čovječanstva.

UN, velike sile i budućnost multilateralizma

N1: Ujedinjene nacije djeluju sve nesposobnije za djelovanje pred nekim od najvećih međunarodnih kriza. Je li to prije svega institucionalni problem UN-a ili izraz međunarodnog sistema u kojem su pravo i moć u osnovi neravnomjerno raspoređeni? Može li ljevica i dalje braniti multilateralizam, a da pritom ne zanemaruje njegove kontradikcije?

UN zavisi od bogatih država članica. One žele oslabiti ili ukloniti institucije svjetskog poretka. UN je rezultat iskustava dva svjetska rata i predstavljao je instancu za postizanje kompromisa između kapitalističkih i državno-socijalističkih država te Pokreta nesvrstanih. To se značajno promijenilo.

Moć i nasilje uvijek su postojali, ali su bili premješteni u manje sukobe i progon oslobodilačkih pokreta te komunističkih i socijalističkih stranaka. Treba se sjetiti Indonezije, Angole, Nikaragve, politike tajnih službi u Italiji protiv Povijesnog kompromisa.

Danas se odnosi snaga mijenjaju. Uz oslabljene SAD i oslabljenu EU nastaju novi polovi s Kinom, Indijom i, moguće, Brazilom. Rusija će nakon apsurdne vojne kampanje u Ukrajini vjerovatno izgubiti mnogo svoje političke moći, jer joj je ekonomija ionako slaba, a sada će biti još slabija.

Ljevica ne bi trebala jednostavno braniti institucije postojećeg multilateralizma, već se zalagati za novi globalni svjetski poredak koji je socijalno-ekološki, mirovno orijentiran i uravnotežen u socijalnom, kulturnom, medicinskom i naučnom smislu.

Međunarodno pravo i različiti kriteriji

N1: Za vrijeme Donalda Trumpa produbljuje se kriza zapadnog shvatanja međunarodnog prava i multilateralizma. Istovremeno su institucije poput Ujedinjenih nacija i Međunarodnog krivičnog suda pod sve većim političkim pritiskom. Šta takav razvoj znači za vjerodostojnost međunarodnog prava? I može li međunarodni poredak koji vlastita pravila ne može jednako primjenjivati na sve države dugoročno opstati?

Problem nije počeo s Trumpom. Međunarodne institucije bile su i ostale jednostrano pod kontrolom velikih sila. Kršenja ljudskih prava koja su počinili predstavnici moćnih država nisu procesuirana: sjetimo se Henryja Kissingera ili, u novije vrijeme, Netanyahua. I Trump bi zapravo morao pred Međunarodni krivični sud.

Vidimo i kako se SAD doslovno bore protiv međunarodnih sudova. Jedna država iznova krši međunarodno pravo ili, kao u slučaju Izraela i njegove vojne strategije, ignorira zločine prema međunarodnom pravu. To dovodi do gubitka vjerodostojnosti jer se primjenjuju potpuno različiti kriteriji.

Trenutno ne vidim impulse za novi međunarodni pravni poredak. Već bi određeni uspjeh bio kada minimum obavezujućih pravila ne bi bio doveden u pitanje djelovanjem moćnih država.

N1: U New Yorku je demokratski socijalista Zohran Mamdani postao gradonačelnik, dok je Die Linke na izborima u Berlinu 20. septembra 2026. osvojila 25,7 posto drugih glasova. Istovremeno je AfD osvojio 16,3 posto. Svjedočimo li početku nove političke konstelacije na Zapadu, u kojoj i radikalna desnica i sistemski kritičnija ljevica dobijaju na značaju?

Sasvim sigurno nastaje nova politička konstelacija. Ali ne znam može li se iz tih procesa već iščitati uspješna opće-društvena tendencija ljevice. Ljevica, socijalizam, kao tendencija pripada kapitalizmu otkako kapitalizam postoji. Drugo je pitanje konkretne konjunkture i toga hoće li ljevica uspjeti nastupiti kao samostalna snaga.

I građanske stranke pripadaju građanskom društvu. Međutim, čini se da velike građanske stranke erodiraju i da ne uspijevaju pridobiti veliki broj pristalica i birača niti formulirati društveni projekt. Više nisu sposobne baviti se društvenim problemima. Njihovi napori svode se na nastavak po starom i osiguravanje daljnjeg bogaćenja.

U SAD-u jačaju MAGA i Democratic Socialists, u Njemačkoj narodne stranke CDU/CSU i SPD gube podršku. U Italiji su se velike stranke odavno raspale, ali ljevica, uprkos velikim socijalnim protestnim pokretima, nije naročito uspješna. Gledano kroz izbornu aritmetiku, ljevica u mnogim društvima zaostaje za desnicom.

Mislim, međutim, da je u ovoj situaciji važno ne demonizirati desne stranke, odnosno ne pretpostavljati da će one nastaviti neprestano rasti. Trumpova baza se osipa, neofašistička desnica u Italiji iznova se pregrupira. Orbán ili PiS u Poljskoj izgubili su izbore, Babiš u Češkoj i Vučić u Srbiji suočavaju se s velikim protestima.

Moj je utisak da vladajući nemaju rješenja za probleme načina proizvodnje bogatstva koji ljude čini siromašnijima i uništava planetu. Ili, preciznije, oni to zapravo znaju. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu godinama se ponavlja da se ovako više ne može. Ali na kraju ipak ne žele odustati od svog bogatstva i načina života. To zna i stanovništvo. Međutim, s obzirom na kompleksnost, teško je pronaći jednu polugu kojom bi se sve promijenilo. Takva poluga ne postoji. I svi strahuju da će, ako popuste u preventivnom zastupanju vlastitih interesa, drugi to iskoristiti.

N1: Šta je za vas konkretno novo u toj političkoj konstelaciji?

To što građanska klasa, uprkos tome što zna bolje, postaje anti-prosvjetiteljska i prihvata ekološko uništavanje. Želi se spasiti. Zbog toga odustaje od zahtjeva za vodstvom. Jedna od posljedica jeste da se više ne osjeća predstavljeno u svojim strankama i da postoje snage koje odustaju čak i od politike i države te pokušavaju uspostaviti nove oblike građanske sigurnosti i poretka izvan države.

"Woke" ljevica, identitet i klasna politika

N1: Kako ocjenjujete razvoj takozvane "woke" ljevice, koja je snažno usmjerena na identitet, jezik, reprezentaciju i kulturna pitanja? Je li takav razvoj udaljio ljevicu od njenih pitanja klase, rada, vlasništva i materijalne nejednakosti – ili je takvo proširenje njenog političkog horizonta bilo potrebno? Može li uspjeh pokreta poput Die Linke u Berlinu ukazivati na to da ljevica ponovo mora snažnije staviti socijalna i materijalna pitanja u središte?

"Woke" ima emancipatorsko značenje. Riječ je o kulturno-revolucionarnim ciljevima nove ljevice još od 1960-ih: slobodnim oblicima seksualnosti i odnosa, kritici konzumerizma i loše prehrane, drugačijim oblicima stanovanja, novim praksama znanja, drugačijim, emancipiranim psihičkim obrascima, otvorenosti prema stranom i drugačijem, kritici čvrstih klasifikacija, demokratiji koja duboko prodire u društvo i međuljudske odnose i koja ljudima treba omogućiti učešće.

To je zaista bilo usmjereno protiv okoštale birokratije socijalne države koja je, doduše, pružala sigurnost, ali je očekivala poslušnost i pojedincima nametala krute životne forme. Ali ta kulturno-revolucionarna politika nije bila usmjerena protiv socijalnih ili materijalnih pitanja. Radilo se o mobilnosti ili studiranju dostupnom svima, dobrim platama ili prevazilaženju kapitalističke eksploatacije.

Dio toga bila je i kritika besmislenosti najamnog rada, stroge discipline u preduzećima i uklapanja u kolektiv koji je po svaku cijenu morao biti produktivan i još produktivniji. Kulturno-revolucionarni patos bio je pokušaj da se živi nefašistički, kako su to izražavali Marcuse, Foucault i Deleuze. Bila je to kritika starog radničkog pokreta koji sa svojim ekonomizmom i ograničavanjem na materijalno nije bio sposoban suprotstaviti se povijesnom fašizmu.

Danas treba reći da je Nova desnica preuzela određene aspekte te kulturno-revolucionarne politike i vodi borbu upravo oko tih tema: rodnih odnosa, muškosti, kontrole nad ženskim tijelom, migracija, neorasizma i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu postoje brojne pogrešne predstave. Stalno se ponaša kao da radnica ne može istovremeno biti trans osoba, a radnik homoseksualac, kao da i oni ne pate zbog konvencija i nasilja prema drugačijima.

Smatram dobrim što se sada tematiziraju i socijalna pitanja poput mobilnosti, plata, sigurnosti radnih mjesta, obrazovanja, stanarina i mogućnosti za bavljenje sportom. Naravno. Ali uvijek sam sebe ubrajao među ljevičare koji zagovaraju povezujuću klasnu politiku. Uvijek sam bio protiv suprotstavljanja kulturnih i ekonomskih aspekata svakodnevnog života.

Ali jasno je i da, da se poslužimo Maom i Althusserom, postoje kontradikcije s glavnom i sporednom stranom, s nadređenim i podređenim aspektima. To ne treba posmatrati statično. U odnosima snaga to se stalno pomjera. Borbe su veoma dinamične. Treba podsjetiti na Fouriera i Engelsa: emancipacija ljudi mjeri se emancipacijom žena. Danas bismo možda mogli otići i korak dalje i uključiti emancipaciju muškaraca od njihove muškosti.

Zašto ljevica dobija energiju u skupim gradovima?

N1: Zabrinjava li vas sve veća polarizacija evropskih društava između radikalne desnice i radikalne ljevice? Ili bi bilo pogrešno te pojave posmatrati kao simetrične ekstreme? Šta taj pomak govori o krizi političkog centra?

Da, u pravu ste, to nije simetrična suprotnost. Polarizacija kao takva me ne zabrinjava, možda je čak i dobro što su suprotnosti otvoreno na stolu. Zabrinjava me jedan njen aspekt: radikalna desnica želi protjerivati i ubijati, drastično ograničiti mogućnosti obrazovanja, prisiliti ljude na binarne rodne uloge, žene trebaju biti poslušne i trpjeti seksističko nasilje.

Bogati trebaju postajati još bogatiji, ljudi raditi u uslovima koje drugi određuju, demokratija kao oblik kolektivnog oblikovanja volje između veoma različitih pogleda treba biti ukinuta, a oslanjanje na fosilna goriva nastavljeno bez ograničenja.

Radikalna desnica nema perspektivu, ne može ponuditi ništa za budućnost, na kraju priprema propast. To je bila Hitlerova politika, a danas je to politika Trumpa, Putina i mnogih manjih autokrata. Pitanje je kako ljevica može doći u poziciju moći. Jer ona želi demokratiju, mir, pomirene rodne odnose i socijalno-ekološku transformaciju.

Ljevica i desnica možda zaista jesu ekstremi, ali ne u istom političkom prostoru. Ne postoje zajedničke koordinate. To je povezano i s matematičkim modelom Gaussove normalne distribucije: lijevi i desni ekstrem na rubovima, velika sredina. Ta sredina se, zavisno od političke konjunkture, može proizvoljno pomjerati.

Nekada su u Njemačkoj SPD i Zeleni smatrani izdajnicima domovine i lijevim ekstremistima, danas pripadaju centru, a i AfD sebe vidi kao stranku centra. Mobilizacijska politička snaga tog dispozitiva ne smije se potcijeniti jer se vodi borba za društveni sadržaj.

N1: Zašto ljevica dobija novu energiju upravo tamo gdje je stanovanje skupo, socijalna sigurnost nesigurna, a buduće perspektive mladih neizvjesne? Je li to povratak marksizma ili politička reakcija na iskustvo da liberalni kapitalizam sve manje može ispuniti svoja ranija obećanja?

U New Yorku je i u interesu velikih kompanija da zaposleni žive bliže centru. Previše radne snage ne može se uključiti u proces akumulacije ako ljudi žive daleko izvan grada ili ako žene moraju čuvati djecu. Otuda vrtići, jeftine stanarine i jeftin javni prijevoz.

U New Yorku je dodatni faktor raznolikost zajednica koje su se politički mobilizirale protiv Trumpa: jevrejska, crnačka, arapska, crnačka zajednica – sve imaju iskustva s diskriminacijom.

U Berlinu je to povezano s preuređenjem grada u korist industrije nekretnina, rasprodajom grada, uništavanjem klupske kulture i alternativnih životnih formi. Mnogi mladi upravo zbog toga dolaze u Berlin: zbog jeftinog stanovanja, drugačijih životnih formi, otvorenih odnosa, seksualne emancipacije i permisivnog načina života.

Sve to ugrožavaju korumpirana građanska stranka i velike kompanije za nekretnine koje zahtijevaju nebodere i izgradnju cesta te podižu stanarine.

Još nije jasno hoće li se to pozitivno odraziti na novu, živu raspravu o marksizmu. U svakom slučaju, mladima se na brojnim mjestima onemogućava ostvarenje vlastitih planova za budućnost. Pritom nije toliko riječ o obećanjima liberalnog kapitalizma koliko o konkretnom znanju o autoritarnim procesima, socijalno-ekološkoj krizi i konkretnom ograničavanju životnih mogućnosti militarizacijom.

Šta bi značila "nova civilizacija"?

N1: Šta ako ne svjedočimo samo krizi jednog političkog sistema, nego kraju jedne povijesne epohe? Treba li ljevica pokušati spasiti liberalni poredak, radikalno ga demokratizirati – ili već razmišljati o političkom svijetu koji bi mogao nastati poslije njega?

I ja vjerujem da se nalazimo na kraju jedne povijesne epohe. Ljevica je uvijek bila radikalnija od liberalizma. Liberalizam pod slobodom podrazumijeva pravo monološkog pojedinca da radi sve što ne šteti drugima i da iz zajedničkog života izvuče najveću moguću korist za sebe.

Ljevica ima naslijeđe slobode koje znači: razumjeti sebe kao skup odnosa u koje smo uvijek upleteni s mnogim drugima, u kojima se konkretno individualiziramo i koje možemo mijenjati.

Građanski pojam slobode, koji je predstavljao veliki napredak u odnosu na podređivanje pojedinca kolektivu, sam iz sebe proizvodi sva nama poznata socijalna i ekološka razaranja. Danas znamo da su ljudi prije otprilike 500 godina postali geološka sila i da od velikog ubrzanja od 1950-ih uništavamo ekološke cikluse.

Za tu dinamiku nedostaju nam iskustva i pojmovi. Jer sve što smo mogli smatrati ontološkom izvjesnošću, prirodnom i društvenom stabilnošću, danas je dovedeno u pitanje: glečeri, šume, mora i voda, biodiverzitet, vrijeme i prehrana.

Kako se nazire, takav razvoj vodi velikim borbama za raspodjelu i autoritarnim načinima djelovanja. Mislim da ulazimo u duboku promjenu povijesnog vremena. Demokratska dostignuća proteklih stoljeća, znanje, razum i kriterije istine ne trebamo samo braniti i spasiti, već ih moramo iznova prisvojiti i preformulirati.

To će biti jedan od velikih zadataka budućih generacija. Potrebno nam je ono za šta su se zalagali Rosa Luxemburg i Antonio Gramsci: nova civilizacija.

N1: Šta bi ta "nova civilizacija" konkretno značila – politički, ekonomski i društveno?

Prije svega, značila bi da ljudi ne dopuštaju da se njima upravlja, nego sami odlučuju o sebi i sami sobom upravljaju; da postoji otvorenost prema činjenici da se opće čovječanstva i pojedinačno pojedinca uvijek iznova nalaze u sukobu i traže pomirenje, ali da taj sukob ne bude ugušen moćnim interesima; da ljudi zajedno s drugima oblikuju sebe i svoje odnose te uživaju svoju slobodu na temelju slobode svih drugih.

Odnos intelektualnog i fizičkog rada bit će iznova uređen. Svi učestvuju na najvišim nivoima mišljenja i osjećanja. Za sve je materijalno osigurano, bez posebnog bogatstva; svi mogu biti sigurni da će imati šta jesti, da će imati gdje stanovati i da će u slučaju bolesti i starosti biti zbrinuti.

U smislenom, zajedničkom načinu života pojedinci svojim zahtjevnim mišljenjem i osjećanjem, zajedničkim radom i komunikacijom stvaraju sveobuhvatnu povezanost.

Pritom ljudi sebe razumiju kao ljude-u-prirodi, a prirodu kao socijusa s kojim zajednički djelujemo i koproduciramo.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad