Kako i zašto je ekstremna desnica ušla u središte njemačke politike

Uprkos činjenici da ostale njemačke stranke odbijaju da uđu u vladu s njom, AfD—ekstremistička, ksenofobična stranka s vezama s neonacistima—definitivno je izašla iz marginalnosti i pozicionirala se u samo središte njemačke politike. Sada je druga najjača stranka u Njemačkoj, najveća opoziciona stranka u Bundestagu, omiljena stranka radničke klase, broj jedan u istočnim njemačkim saveznim državama, miljenica nove američke administracije i ima predstavnike u regionalnim parlamentima svih njemačkih saveznih država osim jedne, kao i u Evropskom parlamentu, gdje ima podršku saveznika sličnog ideološkog opredjeljenja.
Međutim, možda je najbitnija činjenica da je predizborna kampanja pokazala koliko AfD—kao stranka koja djeluje isključivo iz opozicionih klupa—može iskoristiti grubi rasistički populizam da pomjeri politički diskurs zemlje i natjera rivale da se pomjere u njenom pravcu. Glavno oružje AfD-a bila je migracija, kojom je nemilosrdno mahala kako bi primorala svaku drugu stranku (osim demokratsko-socijalističke stranke Ljevica) da pooštri svoj stav prema azilantima, samom političkom azilu, policijskim praksama, radnoj migraciji i graničnoj politici. Svaka od tih stranaka platila je cijenu na biralištima zbog svog popuštanja. Ljevica je, s druge strane, bila jedina demokratska stranka koja je značajno poboljšala svoj rezultat iz 2021. i nadmašila predizborne ankete.

To se odnosi i na CDU i vjerovatnog budućeg kancelara Njemačke Friedricha Merza—i pratiće ih tokom mandata. Kao odgovor na neprekidne napade od AfD-a i niz tragičnih, nasilnih incidenata u kojima su učestvovali azilanti u Njemačkoj, Merz je krajem januara, samo nekoliko sedmica prije izbora, odbacio oprez i preusmjerio fokus kampanje s ekonomije, svoje specijalnosti, na migraciju, opsesiju AfD-a. Otišao je čak toliko daleko da je s govornice Bundestaga predložio niz mjera za ograničavanje migracije uz pomoć glasova AfD-a—korak za koji su on i drugi mainstream političari obećali da nikada neće učiniti—čime je dodatno nagrizao anti-AfD "zaštitni zid" koji su centrističke stranke obećale da će održati.

Migracije - zamka desnice

Kako piše Foreign Policy, CDU je, zatvorenih očiju, ušla u zamku koja je već marginalizirala ili čak eliminisala stranke desnog centra u Evropi: prihvatanjem narativa krajnje desnice, evropski konzervativci hrane ekstremiste koje birači na kraju smatraju autentičnijima ili uvjerljivijima u pitanjima koja su im ključna—na štetu samih konzervativaca. Iako je CDU osvojila više glasova od AfD-a, njenih 28,5 posto je drugi najniži rezultat ikada i nekoliko poena niži od anketa prije Merzovog kontroverznog poteza. Kao u Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj, kao i širom centralne Evrope, usvajanje krajnje desničarskih stavova od strane desnog centra igralo je u korist radikala. Izborni podaci pokazuju da su CDU i Socijaldemokrati (SPD) izgubili birače u korist AfD-a.

"CDU ne može tvrditi da je ostvarila 'ubjedljivu pobjedu'", zaključio je njemački javni emiter ARD. "Umjesto toga, CDU je daleko iznad najgoreg rezultata iz 2021. godine od 24 posto, ali daleko ispod 42 posto koje je osvojila CDU Angele Merkel 2013. Zašto? To je kombinacija općenito teške situacije, posljedica ere Merkel, grešaka CDU-ovog rukovodstva, ali svakako i konkurencije s desnice. ... Merzov cilj bio je da ne prepusti temu migracije AfD-u. ... Da li je ova taktika uspjela? Brojevi sugerišu: vjerovatno ne".

"Stranke poput AfD-a uspijevaju zahvaljujući žudnji za autoritetom i sigurnosti, a trenutna vlada

pod vodstvom SPD-a] prenosila je suprotnu poruku", ocijenio je dnevni list Tageszeitung. "Ovo je tačno mjesto gdje neprekidna krizna retorika desnice, čiji slogani poput 'stranci napolje' nude jednostavno rješenje autoritarnim sredstvima, pronalazi plodno tlo", rekao je za medije socijalni psiholog Oliver Decker. Činjenica da su se centrističke stranke uhvatile za temu migracije nije oslabila AfD, već ga je, naprotiv, legitimisala, zaključio je on.

Istočna Njemačka - plodno tlo za desnicu

AfD je rođena 2013. godine, ne kao ekstremistička stranka, već kao euroskeptična grupa nacionalno orijentisanih neoliberalnih ekonomista koji su dovodili u pitanje ulogu Njemačke u evropskoj finansijskoj krizi 2009-10. i zamjenu njemačke marke eurom. No, ubrzo nakon osnivanja, stranka je počela skretati udesno—njen prvi uspjeh došao je u istočnim njemačkim saveznim državama, koje su od tada ostale njeno uporište.

“U početku je AfD privlačio starije birače koji su sebe smatrali konzervativcima, ali su bili razočarani zbog Merkel”, rekao je Rüdiger Maas, autor bestselera o Njemačkoj, za FP.

Istočni dio zemlje bio je plodno tlo za sve tvrđu desničarsku stranku: Istočni Nijemci izražavali su široko nezadovoljstvo ujedinjenjem, za koje su smatrali da ih je tretiralo nepravedno i pretvorilo ih u građane drugog reda. Ekonomska tranzicija istoka—čiji je trošak država pokrila u iznosu od 2 biliona dolara—rezultirala je nekontrolisanom nezaposlenošću i, do danas, nižim platama i životnim standardom za one koji su ostali na istoku. (To jest, za one koji nisu pobjegli: Oko 3,6 miliona ljudi je otišlo.)

Štaviše, istočni Nijemci imali su vrlo malo iskustva s migracijom, stranim kulturama poput islama i suživotom s ne-Nijemcima. Prvi nebjeli migranti 1990-ih često su se suočavali s otvorenim nasiljem; tvrda desničarska neonacistička scena cvjetala je i čak dominirala ruralnim područjima. Kada je više od milion migranata stiglo u Njemačku između 2015. i 2016, oni koji su se naselili na istoku suočili su se s neprijateljstvom i duboko ukorijenjenim nezadovoljstvom. AfD se radikalizirao, kao i istočni Nijemci: prije svega, muškarci bez fakultetskog obrazovanja, iz ruralnih područja i stariji od 40 godina, koji su činili okosnicu stranke.

"Od samog početka, AfD je bila muška stranka koja je prije svega privlačila muškarce”, izjavila je Daniela Rüther, historičarka sa Univerziteta u Bochumu, za FP. “Kao i svaki völkische Bewegung (etnički definisan nacionalni pokret) u njemačkoj historiji, stavlja tradicionalnu porodicu s muškom hijerarhijom u centar zajednice. Neke od njihovih rodnih politika preuzete su direktno, jedan-na-jedan, od nacista”. Činjenica da AfD danas predvodi žena Alice Weidel samo prividno djeluje kao kontradikcija, rekla je Rüther. Ako bi AfD došao na vlast, dodala je, Weidel bi bila gurnuta u stranu.

Kako je AfD ušao u parlamente istočne Njemačke, istovremeno je odbacio svoje liberalne sklonosti u korist sve tvrđeg desnog arhokonzervativizma. Stranka je naglo skrenula u krajnju desnicu, usvajajući sve radikalnije stavove o migraciji, islamu, klimatskoj krizi i strancima u Njemačkoj, kao i naklonost prema Rusiji predsjednika Vladimira Putina, latentni antisemitizam i odbacivanje njemačkog samokritičkog odnosa prema vlastitoj prošlosti iz Drugog svjetskog rata.

Njeni zapanjujući izborni uspjesi, međutim, prvi su put došli kao odgovor na izbjegličku krizu. Tokom 2016. i 2017, AfD je ušla u regionalne parlamente zapadne Njemačke, a potom s rezultatima iznad 20 posto u nekoliko istočnih država. Na istoku je tada stekao prepoznatljivost četrdesetogodišnji bivši nastavnik iz zapadne Njemačke, Björn Höcke, koji je postao vođa najradikalnijeg krila AfD-a, nazvanog Der Flügel. Höcke nije skrivao svoje simpatije prema Trećem Reichu niti prezir prema zapadnjačkoj demokratiji. Na primjer, Höcke je spomenik Holokaustu u središtu Berlina nazvao “spomenikom srama”— što je vrsta kršenja njemačkog tabua za koju su mnogi posmatrači, uključujući i relativne umjerenjake u stranci, smatrali da bi ga trebalo diskvalifikovati iz njemačke politike. Ovakvi stavovi privukli su pažnju njemačkih obavještajnih službi, koje su stavile nekoliko istočnih ogranaka stranke, uključujući Höckeov, pod nadzor.

Naprotiv, Höcke i njegovi saveznici pomogli su stranci da ostvari sve veće rezultate. Godine 2019. predvodio je AfD Tiringije do 23 posto glasova, a zatim pet godina kasnije do 33 posto—čime je AfD postao najjača stranka u Tiringiji, još jedan prekretnica.

Jučer je, u Tiringiji, Höcke odveo stranku do novog rekordnog rezultata: punih 38 posto glasova. Demokratske stranke tako slabo drže Tiringiju da su prošle godine pristale da vladaju u očajničkoj, nespretnoj koaliciji CDU-a, SPD-a i ljevičarsko-populističkog Saveza Sahre Wagenknecht. Ali barem je “vatreni zid” opstao.

Još jedna sumorna statistika: Na istoku, AfD više ne podržavaju stariji birači, već najmlađi. Svaki treći muški birač mlađi od 24 godine dao je svoj glas AfD-u. “Ovi mladi ljudi odrasli su uz AfD”, objasnio je Maas. “U mnogim slučajevima, njihovi roditelji su bili prvi glasači AfD-a. Za njih je AfD uvijek bio dio Bundestaga, talk showa, regionalne politike”. Štaviše, Maas je rekao da ova generacija dobija svoje političke informacije s društvenih mreža, uglavnom s TikToka, koji je krajnja desnica (ali i krajnja ljevica) preplavila svojim porukama.

Podijeljena zemlja

Na jučerašnjim izborima—kao i na izborima za EU parlament u junu 2024—AfD je osvojila svih pet istočnih država: njena jarka plava stranačka boja stajala je u oštrom kontrastu s mlazno crnom bojom CDU-a u zapadnim državama.

Ovo je Njemačka: zemlja podijeljena između demokratskih i nedemokratskih arhokonzervativaca. Iz perspektive AfD-a, koalicija između konzervativaca i desnice ima savršenog smisla. Izgleda prirodno u svjetlu upečatnog preklapanja, naročito po pitanju migracija. Njihovi birači dijele slične zabrinutosti.

Ali kršćanski konzervativci ostaju odlučni da se to nikada neće dogoditi.

“Nikada više” bilo je obećanje poslijeratne generacije da Njemačka više nikada neće biti dom fašističke politike.

Kako je stajalo na jednom od transparenata na protestima protiv desnice širom Njemačke ranije ovog mjeseca: “Nikada više je sada”.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje