Kako su SAD postavile temelje iranskog nuklearnog programa

U sjevernim predgrađima Teherana nalazi se mali nuklearni reaktor namijenjen isključivo naučnim istraživanjima. Iako nije dio iranskog programa obogaćivanja urana niti meta izraelskih napada, njegov značaj je simboličan. Reaktor je Iranu isporučen 1960-ih godina u sklopu američkog programa „Atomi za mir“ pokrenutog pod predsjednikom Dwightom D. Eisenhowerom, s ciljem širenja nuklearne tehnologije među saveznicima tokom Hladnog rata.

Naslijeđe „Atoma za mir“

Teheranski reaktor ne doprinosi razvoju nuklearnog oružja — radi na nisko obogaćenom gorivu nedovoljnom za pravljenje bombe. Ipak, on ostaje podsjetnik na to kako su SAD uvele Iran u svijet nuklearne tehnologije.

Program „Atomi za mir“ bio je političko-tehnološki odgovor na prijetnju Sovjetskog Saveza. Eisenhower je 1953. pred UN-om predstavio inicijativu kao način da se nuklearna energija koristi za dobrobit čovječanstva, uz istovremeno širenje američkog utjecaja.

„Dali smo Iranu početni paket“, izjavio je Robert Einhorn, bivši američki pregovarač za kontrolu naoružanja. „U to vrijeme nismo bili zabrinuti za širenje nuklearnog oružja.“

Šahovska strategija modernizacije

Godine 1967. SAD su Iranu, tada pod vlašću šaha Mohammeda Reze Pahlavija, isporučile istraživački reaktor. Šah je bio sekularni monarh obrazovan u Švicarskoj, koji je uz podršku CIA-e 1953. godine došao na vlast. Njegova ambicija bila je modernizacija Irana, uključujući ulaganja u obrazovanje, infrastrukturu, te — paradoksalno — i nuklearnu energiju, iako je zemlja posjedovala ogromne rezerve nafte.

Pahlavi je nuklearni program smatrao izvorom nacionalnog ponosa. Iran je potpisao Sporazum o neširenju nuklearnog oružja iz 1968, ali su u Washingtonu počele rasti sumnje u njegove stvarne namjere. Godine 1974. Iran je s Francuskom potpisao ugovor o kupovini pet velikih reaktora, bez javne potvrde o zaštitnim mjerama. Uskoro je šah počeo zagovarati pravo Irana da sam obogaćuje nuklearno gorivo.

Preokret: Revolucija i rat

Američki reaktori nikada nisu isporučeni. Iranska revolucija iz 1979. zbacila je šaha, a ajatolah Ruhollah Homeini i klerikalno vodstvo u početku su odustali od skupog nuklearnog projekta. Međutim, osmogodišnji rat s Irakom natjerao ih je da razmotre obnovu programa.

Iran je 1990-ih došao u kontakt s pakistanskim nuklearnim trgovcem Abdulom Qadeerom Khanom, koji je Iranu prodao centrifuge zasnovane na zapadnim dizajnima. Gary Samore, bivši zvaničnik Bijele kuće, navodi da „iranjski program obogaćivanja nije rezultat američke pomoći, već pakistanske tehnologije“.

Ipak, ta tehnologija je korištena unutar nuklearne kompanije čije temelje su SAD pomogle da se uspostave.

Nuklearna dilema danas

Iran je godinama tajno razvijao svoj nuklearni program, a nakon što su tajna postrojenja otkrivena 2002. godine, Zapad je počeo diplomatski i politički pritisak. Danas, uprkos zračnim napadima i sankcijama, Iran zadržava znatan nuklearni kapacitet.

Trumpova administracija nastavila je razmatrati mogućnosti dijeljenja nuklearne tehnologije sa Saudijskom Arabijom, saveznicom sličnih ambicija kakve je imao šah. Međutim, stručnjaci upozoravaju na opasnosti: „Bila bi katastrofalna greška pomagati zemlji poput Saudijske Arabije da dođe do sposobnosti obogaćivanja“, rekao je Samore.

Naslijeđe američke nuklearne politike, koje je počelo s plemenitim namjerama, i danas oblikuje geopolitičke tenzije.