Rat u Ukrajini uskoro ulazi u 500. dan. I dok su oči naroda ove zemlje uprte u svijet očekujući pomoć i skori kraj strahota rata kroz koje prolaze, svijet se dijeli na zemlje koje otvoreno podržavaju Ukrajinu, one koje to čine tek diplomatski i one koji su, možda ne deklarativno, ali svojim djelima zauzeli stranu Rusije. Ugledni Economist donosi slikovit prikaz onog kako Europa reaguje na dešavanje u ovoj istočnoeuropskoj zemlji.

Tekst pod naslovom ‘Korisni idioti Vladimira Putina‘, u kojem se tvrdi kako mnogi europski političari ne uspijevaju da se suprostave ruskom čelniku, navodi kako sedamnaest mjeseci nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, javno mnijenje širom Europe, velikom većinom gleda na Rusiju “kao na agresora kojeg se treba kloniti, a na Ukrajinu kao na branitelja koji zaslužuje pomoć”.

“Spektar europskih korisnih idiota, hladnoratovskog izraza za nesvjesne saveznike komunizma, je širok. U politici se stranke i krajnje desnice i krajnje ljevice ne slažu oko mnogo toga; ali oko Ukrajine ti su se ekstremi često spajali u zahtjevima za trenutnim ‘mirom’ koji bi zapravo nagradio rusku agresiju zemljom. U medijima i akademiji, čini se da intelektualci još uvijek rado ignoriraju dokaze o ruskim imperijalnim namjerama i njenom srljanju u kriminal, i umjesto toga žale za europskom upletenošću u ono što oni analiziraju kao proxy rat između Amerike i Rusije, ili možda, špekulirajući još dublje, između Amerike i Kine. I u poslovnom svijetu, unatoč brojnim rundama zapadnih sankcija, Rusija još uvijek ima mnogo ‘prijatelja‘”, navodi Economist.

Putinovi ‘omogućivači’ u Europi

Tekst ističe kako Putinovi “omogućivači” uključuju nekoliko europskih vlada. Tu je Viktor Orban, premijer Mađarske od 2010., kao najočitiji primjer.

“Populistički moćnik više je puta kritizirao podršku Zapada Ukrajini i nastavio je uvoz ruskog plina u Mađarsku. Njegova vlada također odbija dopustiti tranzit oružja koje su Ukrajini dale članice NATO-a i EU. Susjed Austrija je, tiše ali jednako profitabilno, također uvelike izdržala borbu, pozivajući se na svoje nečlanstvo u NATO-u i samoproglašenu ulogu mosta između Istoka i Zapada, nudeći malo pomoći Ukrajini dok je njezina trgovina s Rusijom čak i porasla”, naglašava se u tekstu, koji dalje analizira stavove pojedinih europskih zemalja naspram rata u Ukrajini.

Grčka, još jedna članica EU, poštuje sankcije Brisela, ali se usprotivila daljnjem pooštravanju sankcija o isporuci ruske nafte, “možda zato što grčke kompanije zarade popriličan iznos novca od trgovine”. Dalje, dodaje se, tek nedavno i pod velikim američkim pritiskom, Cipar, offshore financijski raj, zatvorio je oko četiri hiljade lokalnih bankovnih računa koje drže Rusi.

Među “prijateljima”, prema Economistu, se nalazi i jedna zemlja iz regije jugoistočne Europe, koja ne krije svoju naklonost Rusiji.

“Suočene s manjim pritiskom, zemlje koje nisu članice EU, poput Turske i Srbije, čak se i ne trude prikriti unosnu uslugu koju pružaju Rusiji preko stražnjih vrata”, piše ovaj medij.

S druge strane su zemlje koje su “preokrenule naizgled plemenite namjere u politike koje griju Putinovo srce”, piše Economist, navodeći primjer Švicarske, koja je navodno primijenila tajanstvene lokalne zakone kako bi blokirala opskrbu Ukrajine oružjem, uključujući 96 tenkova Leopard koji se nalaze u Italiji, a slučajno pripadaju privatnoj švicarskoj firmi.

Economist donosi i zanimljiv prikaz nastojanja Švedske da se pridruži NATO savezu uz protivljenje Turske, te kontroverzne primjere slobode govora u toj zemlji koje se baš i nisu svidjele Turskoj, što je slavodobitno iskoristio upravo Putin.

“Zabijajući opetovane autogolove uz načela slobode govora, policija u Švedskoj je dala zeleno svjetlo za javno spaljivanje Kur'ana. Ne samo da je to silno razljutilo Tursku s muslimanskom većinom, koja ima pravo veta na nastojanja Švedske da se pridruži NATO-u. Sam gospodin Putin radosno je ‘trolirao’ Šveđane. Na putovanju u Dagestan prije praznika Bajrama krajem juna, gospodin Putin se snimio kako nježno drži Kur'an, dok je objašnjavao da je prema ruskom zakonu zločin oskvrniti svetinje”, navodi se u tekstu.

Tu su i zemlje gdje se naizgled solidna podrška Ukrajini na početku i tokom većeg dijela sukoba sada nalazi pod znakom upitnika.

“Slovačka je, primjerice, bila vitalni kanal zapadne pomoći i nedavno je obećala svoju flotu od 13 borbenih zrakoplova Mig-29 iz sovjetske ere ukrajinskim zračnim snagama. Ali ankete pokazuju da će stranka Roberta Fica, rusofilskog ljevičara koji je okrivio ‘ukrajinske fašiste’ za provociranje gospodina Putina, vjerovatno pobijediti na nacionalnim izborima zakazanim za septembar”.

Čak i europske zemlje čije zvanične vlasti čvrsto podržavaju Ukrajinu suočene su sa snagama unutar svojih država koje ne podržavaju sankcije Rusiji.

“Francuska je okosnica i NATO saveza i EU. Ali francusko parlamentarno vijeće nedavno je prekorilo Marine Le Pen, najbližu protukandidatkinju predsjednika Emmanuela Macrona na prošlogodišnjim izborima, zbog papagajskog ponavljanja ruske propagande nakon aneksije Krima 2014. Gospođa Le Pen oštro poriče da je njezina odbrana gospodina Putina imala ikakve veze s 9 miliona eura zajmova koje je njezina stranka primila te godine od banaka pod ruskom kontrolom. Osudila je rusku invaziju na Ukrajinu, ali je prošlog oktobra, sedam mjeseci od početka rata, izjavila da sankcije Rusiji ne funkcioniraju”.

U Italiji, nastavlja se, iako premijerka Giorgia Meloni, ekstremna desničarka, snažno podržava Ukrajinu, Matteo Salvini, koji vodi drugu najveću stranku u njezinoj koaliciji, još je jedan protivnik sankcija i, barem do invazije, bio je deklarirani obožavatelj gospodina Putina.

“Njemačka se, poput Francuske, čini snažnim stupom. Ipak, AFD, koju je čelnik unutarnje obavještajne agencije zemlje otvoreno opisao kao propagatora ruskih narativa, bilježi skok u anketama o namjerama birača. Sada je u mrtvoj utrci za drugo mjesto s vladajućim socijaldemokratima. Na suprotnom političkom polu Sahra Wagenknecht, telegenična ljevičarka i mirotvorka pod svaku cijenu, kaže da joj anketari govore da bi mogla osvojiti 19-30% njemačkih nacionalnih glasova. Iako javna podrška pomoći Ukrajini ostaje snažna, trend se smanjuje”.

Narativ “idiota”

Narativ takozvanih idiota je iznenađujuće otporan, pojašnjava Economist. Njihove glavne tačke—da je NATO “isprovocirao” ponovljene napade Rusije na Ukrajinu i konačnu invaziju na nju, da je Ukrajina umjetni entitet usađen na zemlju koja s pravom pripada Rusiji i da Amerika radosno dolijeva ulje na ovu vatru kako bi prodavala oružje i održala svoju globalnu hegemoniju — odjekuju na razne načine. Jedan je ono što Talijani zovu benaltrismo ili whataboutery: NATO je napao Srbiju 1999. i Libiju 2011., plus Amerika je izvršila invaziju na Irak i Afganistan, pa zašto je onda veliki problem ako se Rusija loše ponaša?

Međutim, zaključak je teksta, ono što se čini da povezuje europsku krajnju desnicu, krajnju ljevicu i “intelektualnu” opoziciju sa zapadnom politikom je nešto jednostavnije. To je antiamerikanizam u stilu hladnog rata. Tino Chrupalla iz desničarskog AFD-a, rođen u Istočnoj Njemačkoj, na primjer, inzistira na tome da su Amerikanci profitirali od ukrajinskog rata prisilivši Njemačku da prijeđe s ruskog prirodnog plina iz cijevi na skuplji tekući plin koji se isporučuje iz Amerike. Ali to je zamka, nagovještava, jer je uvezena američka energija toliko skuplja da će njemački proizvođači morati prebaciti proizvodnju u Ameriku. Političarka Wagenknecht, njegova ljevičarska suparnica, vjeruje da je Amerika natjerala Rusiju na rat pokušavajući uvući Ukrajinu u svoju “sferu utjecaja”.

Tekst završava primjerom da nedavnog skupa u blizini Berlina gdje je grupa mirovnih aktivista njemačkom kancelaru Olafu Scholzu uzvikivala “ratni huškač!”, na šta je naizgled pribrani i blagi državnik uzvratio u mikrofon da je Putin taj koji želi uništiti i osvojiti Ukrajinu.

“Da vi galamdžije imate i malo pameti, znali biste koji je pravi ratni huškač!”

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad